Dnevnik SP, 20. dan: Salvador je nešto sasvim drugačije

Jedan od najružnijih pejzaža i sasvim sigurno najtužniji trenutak koji smo doživjeli na putovanju kroz Brazil ostaju za nama, ali će kao eho još danima odjekivati bosanskohercegovačkom javnošću. Poraz od Nigerije izbacio nas je iz igre, ali čini se da je ono najzanimljivije tek pred nama. Ipak, prije svega, potrebno je odigrati još jednu utakmicu i sučiti se sa sjajem i bijedom Salvadora.

Nakon dana provedenog na aerodromima, u Salvador stižemo u dva ujutro i već na aerodromu jasno je da ovaj grad nije jednak Riju, Sao Paulu ili Cuiabi. Pred polazak, upozoravali su nas da je ovo najopasniji, ali i najveseliji grad Brazila, popularna “Prijestolnica sreće”. Bahia je nešto sjevernije od Sao Paula i Rija, na obali Atlantskog okeana, a grad ima postapokaliptično historijsko jezgro i sasvim drugačiju kulturu. Struktura stanovništva, ovdje je potpuno drugačija, oko 90% ljudi u Salvadoru porijeklo vode od afričkih robova koje su Portugalci ovdje doveli kako bi radili na plantažama. I sam stadion na kojem igramo protiv Irana je u Salvadoru smješten praktično u faveli. Ovo je grad potpuno sukobljenih krajnosti, bogatstva i potpune oskudice, mjesto gdje najširi osmjeh krasi lica onih koji imaju najmanje, a gdje će vam ruku prijateljstva pružiti onaj od kojeg to najmanje očekujete.

Bosanaca i Hercegovaca više na ulicama i nema. Poraz od Nigerije, ali i signali turobne atmosfere u bh. kampu i svlačionici bili su dovoljni da jedan dio ionako malobrojne bh. navijačke ekspedicije otkaže svoje putovanje za Salvador. Činjenica da je ovdje smješten teren za meč Irana i Bosne i Hercegovine zaista je oštetio ovaj spektakularni grad i kompletna “turistička” zajednica ostala je uskraćena za ozbiljnu pošiljku ovaca za šišanje. Zato i mi u gradu svijetlimo kao lampe i kao jedini bijelci u vidokrugu privlačimo pažnju samom pojavom, ali to nas neće spriječiti da nakon dvadeset dana rudarenja dopustimo sebi jedan posjet centru grada, bez opreme i novinarskih zadataka.

Kažu da je najveće ludilo u ovom gradu u danima kada igra Brazil i upravo je to termin koji smo odabrali za naš izlet. Nakon jednosatne reli vožnje autobusom, sa trojicom kolega u bajkoviti historiski centar stižem pet minuta prije prvog sudijskog zvižduka i prizor koji nas dočekuje je izvan svega što smo mogli zamisliti. U centru grada na ulicama nema šetača, sve radnje su zatvorene i može se čuti komarac kako krstari oko balkona na trećem spratu.

Lokalci se okupljaju oko krajnje ograničenog broja televizora i neograničenog broja improviziranih frižidera u kojima se hladi pivo i capirinha. Za nas, gužva i ekipa na ulici već je impresivna. Istorijska jezgra je sastavljena od nekolicine trgova povezanih malim uskim uličicama i policija već postavila desetak barikada kako bi razbila gužvu. Ali, tek kasnije shvatićemo šta znači riječ “gužva” u Salvadoru. Već do poluvremena, pao je mrak i ulice su praktično eksplodirale. Do kraja utakmice, slavlje je počelo i na svakom od trgova, ali i u samim ulicama svira živa muzika. Kafići ovdje ne postoje, jer čitav centar velika je, nagužvana diskoteka za nekih desetak hiljada ljudi, većinom lokalaca. Sada postaje jasno i zašto svaki štand sa pivom ima veliki štap na koji je nabijen komad stiropora sa cijenom piva (ovdje se prodaju po turama, tri ili četiri dječija piva, 0,2l, za oko 4KM), jer jedino je to način da se primjete u gužvi. 

Policija je opšte prisutna. Na svakih 50tak metara jedan je policijski štand sa oko 5-6 oklopnika, izdignut na platformu sklepanu od skele kako bi mogli koliko-toliko pratiti šta se dešava. Na svakom trgu ili malo većoj uličici, jedna je policijska stanica u zgradi. Policajci u jednom trenutku hapse džeparoše i tuku kriminalce, u drugom dijele banane djeci, a sve se to dešava na uličnom danceflooru u rulji plesača koji se odlično zabavljaju. Ja sam rano shvatio da nije ni vrijeme ni mjesto za vađenje opreme i gadgeta iz džepova, pa će čitaoci na žalost ostati bez dovoljno slika atmosfere, ali bolje i to nego da telefon i kameru sutra tražim po favelama. 

U ovakvom mulju, predatori vrijebaju neoprezne turiste, a na svojoj koži i mi smo osjetili jednu od njihovih operacija. U suženju uličice između dva trga, organizovane ekipe namjerno stvaraju čep od ljudi koji zbog gužve ne mogu ni naprijed ni nazad, a u kojima grupice turista ostaju zaglavljeni ili čak bivaju pregaženi stampedom. Na granici incidenta i tuče, lako se spušta gard i zaboravlja da se u centru Salvadora ruke nikada ne smiju izvaduiti iz džepova. Oni neoprezniji, iz gužve se izvlače u suzama dok kroz zrak frcaju novčanici, mobiteli i satovi. Policija sliježe ramenima. Zaboravite stvari, ovdje je to dio folklora.

U par minuta naočigled svih pokradeno je petnaestak ljudi, ali noć je još mlada i šou tek počinje. Gužva raste, sa gužvom i euforija, a Salvador slavi pobjedu nad Kamerunom i prolaz u osminu finala. Biće još žrtava, a mi se moramo vratiti u našu realnost i vrijeme je za evakuaciju.