Historija "izmišljenih" igrača

I dok je prije bilo bitno imati formiran kostur tima, po mogućnosti da se zna tačno svih 11 igrača i da su između sebe ukomponovani, danas je majstorija kada trener iskopa nekoga, priredi iznenađenje. 

Svi znamo sve

"Svi o svima znaju sve, teško je iznenaditi protivnika", otprilike poput papagaja ponavljaju premijerligaški treneri suočeni s izazovima gradskog ili derbija kola. Pa ipak desi se da stave u tim nekoga za koga niko nije očekivao. Rijetko pogode, ali eto.

Ivica Osim jednom je prilikom objašnjavao razliku između trenera u klubu i selektora. Ovaj u klubu je konstantno sa igračima i bolji je što više zna o fudbalu. Komunikacija je stalna, treninzi bi trebali bit zanimljiviji, raznovrsniji. Strategija i plan tamo su od krucijalnog značaja.

U reprezentaciji, čovjek za kormilom nema priliku biti dugo sa igračima. Da je najveći majstor teško je za kratko vrijeme sav svoj majstorluk prezentirati. Pa makar igrači bili oduševljeni i tvrdili koliko je ustvari selektor stručan, posvećen i pedantan, rezultat ne mora pratiti sve to.

Za selektora najbitnije je imati takozvanu šuh(v)u. Ili razumljivije, biti šmeker, mangup, posjedovati dozu visprenosti i sportskog bezobrazluka. Ako se na sve to nadoveže stručnost u taktičkom i psihološkom smislu, onda je - banja!

U prethodnih 20 godina bilo je raznih pokušaja izmišljanja fudbalera. I u kontekstu klupskog, ali i reprezentativnog bh. fudbala. 

Niko nije znao s igračima bolje "ubosti" kao Amar Osim. U sjećanju je najdublje urezan Mirzet Alagić koji se protiv Newcastlea pojavio niotkuda. Imao je Osim još majstorija, napadač Seferović postao je lijevi bek, no ona s Bulendom Biščevićem kojem je produžio karijeru prekomandovavši ga s beka na zadnjeg veznog također je antologijska. 

Za Lazara Popovića koji je izazivao iščuđavanje govorio je "dodaš mu kockactu loptu, on ti je vrati okruglu", pa je razumljiuvo onda zašto ga je forsirao.

Muratović i Bešić

Što se reprezentacije tiče, možda najdovitljiviji potez nakog našeg selektora bilo je Ćirino insistiranje na Samiru Muratoviću kao zadnjem veznom. Bedem kojeg su činili on i Elvir Rahimić nenadmašan je. 

Safet Sušić pokušavao je sa Adnanom Zahirovićem, manje više uspješno, a bingo je osvojio sa Muhamedom Bešićem, iako je bilo nerazumljivo što ranije ovaj igrač nije dobivao priliku.

U eri Mehmeda Baždarevića, sastav je često znao bio šarolik. Zapravo Meša se nikada nije libio uvrstiti u tim novog igrača nauštrb oprobanog recepta, no upravo protiv Belgije napravio je svoju najveću taktičku pogrešku. U vatru je gurnuo Matu Jajala, vrlo zahvalnog fudbalera, bez daljnjeg, no u formaciji gdje je ostavljen na vjetrometini, pa je ustvari u svome debiju samo bio "zavaljen".

Naposlijetku, treba se sjetiti i Blaža Sliškovića i njegovog izleta sa Sergejom Jakirovićem. Ovoga igrača ljudi pamte samo po tome da je upisao samo jedan nastup za reprezentaciju BiH i to u jednoj od najbitnijih utakmica ikad, protiv Srbije. Ni prije ni poslije niko za njega čuo nije.