Kakva je to kaznena ekspedicija bila...

Razlikovoao se Leotar od ostalih propalih šampiona koji to postadoše ni sami ne znajući kako. Brotnjo, recimo. Prosječan poznavatelj bh. fudbalskih (ne)prilika ne bi se mogao sjetiti ni dvojice igrača. A igrali su čuveni play off protiv Budućnosti. I pobijedili. Danas se čini potpuno nevjerovatnim da je Brotnjo nekad bio prvak.

Što se Banovićana tiče, oni bi se mogli sjetiti pet-šest igrača iz te generacije, jer Budućnost ipak ima tradiciju. Zapravo nije ni bitno ima li ili ne, pokazatelj da li je zaista ekipa na bila na nivou koji bi joj omogućio titulu bilo čega, jesu igrači koji naprave nešto poslije. A Leotar ih je imao sijaset.

Trebinjski tim predvođen Miletom Jovinom, u prvoj zajedničkoj sezoni Premijer lige značio je za strah i trepet. Kome nije bilo jasno nakon prvog kola i nevjerovatnog trijumfa u Visokom od stotinjak naprema nula, mogao se kasnije uvjeriti kakvu je ekipu Leotar imao. Ipak, uvid u stvarnu snagu mogao se steći u narednim godinama, protabirivši gdje ko iz te generacije igra.

Sada je Leotar u trećem rangu takmičenja, pa se po tome ne razlikujke mnogo od ostalih prvaka "na mahove", Modriče, Brotnja... Krpi se i sastavlja kraj s krajem, premda se Trebinje kao grad "ubio" da bude sportski. 

Ninoslav Milenković, tadašnji lijevi bek, napravio je značajnu internacionalnu i reprezentativnu karijeru. Kaže da mu Leotar bio "značajna odskočna daska" premda je ranije igrao vani, Kup UEFA, kvalifikacije za Ligu prvaka...

"Mi smo te 2003. bili istinska kaznena ekspedicija, dođeš u Tuzlu pobijediš 3:0, ljudi ne znaju šta ih je snašlo. Bili smo tim kojeg su svi poštovali gdje god bi se pojavili", priča Milenković na početku razgovora za SportSport.ba.

Izuzetan skauting i saradnja sa Zvezdom

Kako se on uopće obreo tu? Kako je bilo moguće toliko kvalitetnih fudbalera sakupiti na jednom mjestu?

"Odkud ja u Leotaru? Posredstvom agenata koji su me kontaktirali, a na inicijativu trenera Jovina. Ekipi je trebao lijevi bočni nakon odlaska Šarabe u Vojvodinu i brzo smo se dogovorili. Treba istaći da je tada u Leotaru postojao izuzeten skauting, klub je imao usku saradnju tada sa Crvenom zvezdom i po toj liniji došlo je mnogo igrača. Ekstra dobrih fudbalera. Preko Đoke Vučelića koji nije konkretno fudbalski radnik, ali je dugo u sportu, imali su na raspolaganju Purketa Stojanovića, Kerkeza, golmana Stojkovića (prvi čuvar mreže Srbije), pa je bio tu Pavle Delibašić, Marko Popović..."

Sezona 2002/2003 osim što je bila jedna od uzbudljivijih, po kvalitetu je nenadmašna otkako se igra zajednička liga. Prvak je bio riješen u posljednjem kolu, a Leotar je tokom sezone izazivao strahopoštovanje. Milenković naglašava da je trebalo i dosta sreće.

"Sezonu smo započeli sa osam novih igrača i novim trenerom. Po običaju, teško se moglo očekivati da odmah igramo tako dobro, valjalo je sve to uklopiti, ali mi smo imali sreću koja se dešava jednom u sto godina. Nije nam trebalo uopće vremena. Mozaik je sklopljen veoma brzo. Kada iz ove perspektive pogledate gdje su kasnije igrali svi ti igrači i kakve su karijere napravili, to je bilo Boga strah. Istina, imao je Leotar tada značajnu finansijsku podršku, ali je presudno, vjerujte mi, bilo znanje ljudi koji su to sve vodili. Kada imaš novac, a nemaš znanje, ne mora se izroditi rezultat, a kada imaš znanje, doći će poslije i novac."

Iznenađenje za koje nije bilo rješenja

Nino ističe na šta je posebno ponosan iz tog perioda.

"Čuvam kod sebe tekst, davno objavljen, o tome da je tada Premijer liga BiH bila posjećenija nego liga Srbije i ponajviše je to bilo zbog Leotara. Mi gdje god smo igrali stadioni su bili puni, a koliko smo bili poštovani najbolje svjedoči da nas niko nikada nije vrijeđao, posebno ne na nacionalnoj osnovi. Ima uvijek budala, plati kartu da se ispsuje, ali nigdje, posebno kada su u pitanju službena lica, čelnici klubova, igrači..., nismo imali problema. A da je bilo teških gostovanja, bilo je."

Zapravo svako gostovanje tada je bilo "na nož". Nino izdvaja nekoliko.

"Bihać, Banovići i Vrapčići. Tamo je bilo najteže, to su utakmice koje su bile izuzetno teške, ali i mečevi gdje smo mi kao kvalitetna skupina igrača u razvoju gradili pojedinačne karaktere. Bilo je teško i u Zenici, pa i na Sokocu. A o Mladosti iz Gacka da ne govorim...tu smo kao igrači potpuno sazrijevali. Mislim da je tada Leotar donio novu dimenziju ligi, bili smo potpuno iznenađenje za koje nije bilo rješenja. Dokazali smo da klub iz manje sredine može parirati Želji i Sarajevu."

Danas je Leotar tu gdje jeste, preživljava, mada mnogi uopće ne znaju i da postoji. Leotar, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio najstabilniji drugoligaš.

Paralelni svijet

"Tužno je zaista to jer je Trebinje uvijek bio sportski grad, a Leotar njegov sinonim. Kad smo bili prvaci, ljudi već sljedeće sezone nisu bili pripremljeni na to. Nismo dobili marke, a bili smo drugi na polusezoni. Jednostavno šokirani su svi bili našim uspjehom i nisu se znali nositi s njim, oni su očekivali da budemo šesti, sedmi i to je to. Nije se znao bolje iskoristiti taj uspjeh da bi se bilo uspješno još narednih nekoliko godina."

"Danas klub nema podršku lokalne zajednice, čak mislim da nisu raščišćeni ni vlasnički odnosi, ili kako se to već zove, mada znam da je sadašnja Uprava vratila dosta dugova i pokušava nešto, ali je to sve produžavanje agonije. Inače, ne znam šta kod nas rade fudbalski radnici, da li oni žive u nekom paralelnom svijetu? Ne znam ni koje su to grane na kojem se bh. fudbal nalazi. Dok Zvezda, Partizan, Maribor, Rijeka, o Dinamu da ne govorim, predstavljaju neki faktor u Evropi, nas nema na mapi. Da li se ljudi prave budale, ili samo spavaju, ne znam. Da li nekome to odgovara ili ne želi da vidi kako se radi u regionu, eto ne mora u Evropi? Ne želimo sebi da priznamo da smo dotakli dno i da moramo krenuti od nule."

Recept za izlazak iz agonije

Nino je vrlo direktan i otvoren čovjek. Sve što ima neće se libiti da kaže. 

"Bez značajne podrške lokalne zajednice i bez pravih ljudi na pravom mjestu nemoguće je bilo šta pokušavati. Sada je Leotar u situaciji da, kad bi se sve idealno posložio, ne bi na zelenu granu stigao za tri do pet godina. Po mom sudu, kada si u Drugoj ligi, a imaš ambiciju za prvu, bolje ti je tamo se čeličiti dvije-tri sezone, pripremiti se logistički, pa onda napasti Prvu ligu, nego da na navrat-nanos uđeš, pa onda ne znaš gdje si došao. To je mučenje."