Sistem spojenih osuda: Edin Džeko i afektivna ambivalentnost

Jad i bijeda naše svakodnevnice

Sistem spojenih osuda: Edin Džeko i afektivna ambivalentnost

Piše: A. Čulić
Ljudi posjeduju sposobnost da vole i da mrze. I sve je to ok, ljudski, voliš ili mrziš, izbor je samo tvoj. Postoji međutim stanje koje se u zdravstvenoj terminologiji naziva afektivnom ambivalentnošću. Kada voliš i mrziš u isto vrijeme.

Da, da, moguće je. I to ne samo da je moguće već je kod nezadovoljnih, frustriranih ljudi vrlo rasprostranjena pojava. Različita osjećanja usmjerena prema određenoj osobi ili objektu cijepaju i razaraju dodatno. Više onoga koji ispoljava ta osjećanja mada nisu pošteđeni ni oni prema kojima su ona ispoljena.

Fabrikovanje sreće

Usud je Edinu Džeki namijenio da bude onaj koga će se i voljeti i mrziti u isto vrijeme, samo zato jer je iz BIH. Dato mu je da bude apsolutna legenda u državi u kojoj ljudi ne doživljavaju fudbal kao najvažniju SPOREDNU stvar, nego kao sredstvo za fabrikovanje sreće ili u suprotnom ispoljavanje najgnusnijih emocija.

Ne rade to ljudi namjerno, niti neko svjesno želi biti frustriran. Niko nije odabrao da ga se eto baš fudbal i baš fudbalska reprezentacija tiču više nego bilo šta drugo i da je to najbitnija stvar na dunjaluku cijelom. Hoćemo li dobiti, da li ćemo ih razvaliti i kako će Džeko odigrati.

S Edinom Džekom krenuo je uspon naše fudbalske reprezentacije iz mulja prosječnosti do nivoa drugog razreda evropskih ekipa (jer nikada nikoga iz prvog nismo pobijedili). S njim i Elvirom Rahimićem. Kada je prvi počinjao, drugi je konačno odlučio da zaigra za BIH. Zvjezdan Misimović je već bio tu, zadužen za maštu i kreaciju, a Emir Spahić da čisti sve pred golom prvo Hasagića, a potom Begovića. I to je ta petorka. Sa sve po jednim čvrstim elementom fudbalske igre, na svakom polju, stvoren je kostur na koji se mogao nakalemit neko ko i ne zaslužuje biti reprezentativcem. Ali, pilo je vode.

I kako su redom odpadali jedan po jedan, jer ne mogu igrati do 50. Džeko je krčio put do statusa najveće legende bh. fudbala nakon Safeta Sušića. Rekorder je po broju nastupa, postignutih golova, dobitnik Šestoaprilske nagrade. Ni sam ne zna koliko ga je ruku za rukav povuklo, od onih da se njim samo uslikaju, do onih kojima je trebala pomoć.

Ali...jel odigraš slabo, jel podbaciš, majčin sine bolje u mišiju rupu se zavuci. Diže se ona mržnja, koja čuči kada ga se diže u nebesa - nezasluženo, jer takva egzaltiranost prosto nije normalna, kao što nije normalno da ti život zavisi od toga jel Džeko odigrao dobro i jel BIH dobila Kipar - pa se upućuju otvorena pisma, reaguju supruge, influenseri su pravovremeni, bivše legende "državu na noge dižu" svojim mudrostima, poručuju i oglašavaju se. 

Dešava se potpuno ludilo. Ništa na dunjaluku cijelom nije bitnije do toga, a fudbal i dalje najvažnija SPOREDNA stvar na svijetu.

Istinska tegoba

Edin Džeko je vrlo uspješan mladi čovjek, koji se eto bavi fudbalom. Nije zidar, moler, strateški planer ni konceptualni umjetnik, ali ima tešku ulogu u razotkrivanju posvemašnje emocionalne nezrelosti, nedoraslosti i oslikavanju jada i bijede bh. svakodnevnice na svim poljima.

Mi smo nažalost toliko ojađeni, pa nam ljepota života zavisi od fudbalske reprezentacije BiH. Zamislimo Zlatana Ibrahimovića da mu se pišu pisma ili da njegova supruga mora reagirati objašnjavajući da Zlatan, iako je Švedska poražena od Kipra, ipak voli tu Švedsku i da je prethodno postigao mnogo golova.

Niko ovdje nikome neće toliko zamjeriti osim brat bratu kad mu otkine od međe i fudbalskom reprezenativcu kad ne odigra dobro. Biti ponajbolji fudbaler u historiji države kao što je BiH, istinska je, doista, tegoba. 


Reprezentacija