Skočajić: Mnogo je novca, a malo vica i duha

Lik koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, kao što je to činio i kada je igrao nogomet. Stariji poznavaoci nogometa znaju da je Skočajić član one sada već legendarne postave Veleža iz sredine i s kraja osamdesetih, generacije koja je po mnogima igrala najljepši nogomet u bivšoj državi, te kojoj sreća, ili možda neke duge stvari, nisu dozvolile da osvoje naslov prvaka Jugoslavije.

Utješna nagrada bio je Kup osvojen 86.godine na stadionu JNA, kontra Dinama. Trofej je to, kao i sama utakmica, koji imaju kultni status među simpatizerima mostarskog Veleža, a uz rahmetli Nenada Bijedića Ćeću, koji je postigao dva gola, jedan od junaka trijuma, bio je upravo Skočajić. Nakon te utakmice obrambeni igrači Dinama su ga sanjali, kako im prodaje tunele i remeti centar za ravnotežu.

Nedavno je legendarni „Leteći Mostarac“, Enver Marić u jednom intervjuu Skočajića usporedio s Leom Messijem i koliko god možda mlađim čitateljima to bilo nepojmljivo, Skočajić je svojom igrom jako podsjećao na njega, a otići ćemo i korak dalje i usuditi se reći da po talentu nije bio mnogo ispod velikog Argentinca.

Gdje je danas Vladimir Skočajić i šta radi?

"Danas sam koordinator svih omladinskih selekcija u HŠK Zrinjskom. Dugo sam bio trener u tim pogonima, ali izvršni dopredsjednik Šulenta je nedavno odlučio da me povuče s terena. Godine su došle i čine svoje, realno, nemam više snage maloj djeci vezati šnjure, mnogo se kretati, što posao trenera iziskuje. Ovako se odlično osjećam na ovom mjestu, često putujem na utakmice i turnire, nadzirem treninge, mogu reći da veliku većinu vremena provodim s ovim najmlađim nogometašima i da uživam u tome. Rad s djecom je veliko zadovoljstvo, ali s druge strane jako težak i jako odgovoran posao." 

Je li teško zainteresirati najmlađe za nogomet, sport općenito?

"To je uistinu teško. Doba interneta, playstationa i igrica razrijedili su interes kod djece za sportom. Sve teže ih je odmaknuti od toga i to je neminovnost današnjice. U moje vrijeme, izbor je bio jednostavan, a on se zvao nogometna lopta. U Mostaru se nogomet obožavao i svi smo htjeli postati nogometaši. Masovno se išlo na stadione, to je bio način života. Danas su igrališta prazna, ne sjećam se kada sam zadnji put vidio djecu na nekom vanjskom terenu da igraju „na male“.

Djeca moraju biti na igralištima, a ne kući pred TV-om i internetom. I da vam kažem još nešto. Otkad se veliki novac umiješao u nogomet, kao i svakojaki menadžeri, više ništa nije isto. Ljudi misle da su im djeca redom Ronaldo ili Messi, no istina je da ne može svatko uspjeti u sportu. Ovo podneblje je prepuno talenata, uvijek je bilo, no danas ih je kudikamo teže otkriti nego je to bilo prije ove moderne pošasti interneta i igrica.

 U  svoje vrijeme slovili ste kao zvijezda, dogurali i do nacionalnog tima. Je li drukčije bilo biti nogometašem tada, nego danas?

 - Velika je razlika. Mi smo živjeli i disali nogomet. Od njega nismo imali velike zarade, ali nekako smo bili bliski s navijačima, kretali se među njima, živjeli taj sport. Bilo je puno više vica i duha. Nogometaši su danas gladijatori, nogometaši su danas opterećeni ovim vrtoglavim ciframa. Novac pokreće sve, a nas je pokretala čista, nepatvorena ljubav prema nogometu. Mi smo se više družili između sebe, gledam ove danas, poslije treninga, svak na svoju stranu. Koliko sam ja volio nogomet, objasnit ću vam kroz primjer. Velež me kao mladića poslao na kaljenje u Lokomotivu. Plakao sam od muke, nije mi bilo jasno kako i zašto.

Na Mahalama (legndarni nogometni turnir za najmlađe kroz koje je tadašnji Velež skautirao talente) sam bio zapisan i apostrofiran kao kalibar za Velež, ali oduka je bila takva kakva je bila. Nisam odustajao, a uvjeren sam da bi se danas većina mladih razočarala i odustala, stisnuo sam zube i na kraju se domogao tog dresa, koji je tada u Mostaru bio sve. Kaljenje u Lokomotivi je pomoglo, prolaziti sve te manje terene, niže lige, bilo je neprocjenjivo iskustvo.

 Otkud nadimak „Taramba“? Što to uopće znači?

"Pa mislim da je Mostar jedini grad na svijetu u kojem svi imaju nadimak. U to vrijeme izlazili smo na Korzo i tamo je jednom prilikom stajao jedan lik, lokalno spadalo, liska i rekao mi : - Ti još nemaš nadimak, e odsad ćemo te zvati...Taramba!  Na moje pitanje šta to znači, odgovorio je jednostavno : - Ništa!. Eto, iako nije ništa značilo, ostalo je do dana današnjeg i u Mostaru me više ljudi poznaje kao Tarambu, a ne kao Vladimira."

 Vaš život i karijeru proželo je dosta anegdota, podijelite za čitatelje SportSport.ba barem jednu?

 - Ha ha ha, zaista, to je tako, ali to nije slučaj samo sa mnom, već s većinom igrača te generacije. A šta bih vam mogao ispričati? Pa evo, kad sam baš počeo dobro igrati u Veležu, meni je u Mostaru bilo najljepše na svijetu. Imao sam sve i nije mi se nigdje išlo. Međutim, počele su stizati ponude, a najuporniji je bio menadžer grčkog Apolona. Opsjedao me dugo vremena, a ja sam odbijao sve i nije mi padalo na pamet napuštati Velež i Mostar. Jednog dana, obreo se u Mostaru i rekao mi da uzmem papir i napišem cifru koja bi me zadovoljla da pređem u Apolon. Htijući ga se riješiti, uzeo sam olovku i na papir upisao 150.000 tadašnjih njemačkih maraka što je za to vrijeme bio basnoslovan novac. Pogledao je papir, nasmiješio se i pružio ruku. Nisam imao kud, pružio sam i ja svoju i otišao u Grčku. Ali bez Mostara nisam mogao dugo. 

Moglo se unedogled pričati s ovom istinskom legendom bosanskohercegovačkog nogometa, ali obveze na treningu najmlađih su zvale. Za one koji još i nakon ovoga, da je Taramba bio sličan Messiju, neka na youtubeu nađu snimak utakmice finala Kupa iz 86.godine i neka donesu svoj krajnji sud.

Budu li imali živaca za 90 minuta te nogometne rapsodije, bolje će shvatiti dosta toga prethodno napisanog.