Prije 14 godina ovaj svijet je napustio Haris Brkić

Hrabrog momka kojeg je tri dana ranije ispred hale Pionir svirepi ubica, ranio sa dva metka u glavu. Borio se Haris, ali ovu utakmicu nije mogao dobiti. Po ko zna koji puta nepravda je pobijedila. Harisov ubica odšetao je u mrak, a njegovo nedjelo nikada nije kažnjeno. Harisovi roditelji, Idriz i Rada, nikada nisu dobili smiraj.

Pokušao se tadašnji državni pravni aparat obračunati sa kriminalcima, bar se tako čini, ali nažalost to nije moglo vratiti Harisa, a vrijeme je pokazalo da je borba bila uzaludna. Nakon ubistva saslušano je preko 100 ljudi, tadašnji ministar policije, Dušan Mihajlović raspisao je nagradu od 300.000 maraka za neku informaciju, ali ni to nije pomoglo, a ko zna možda je policija i znala, ali...

Razlozi Harisovog ubistva ostali su nerasvijetljeni, bar nama običnim smrtnicima, no u svemu tome mi nismo bitni, bitni su Idriz i Rada, čijeg sina više nema. U to vrijeme Srbija je važila za oazu kriminala u Evropi, ali Harisovo ubistvo ostat će zapamćeno kao jedino u kojem je stradao je primjeran sportista. Junak i idol mladim navijačima i košarkašima. Primjer za sve nas. 

Svi su se, a i danas se pitaju zašto, zašto Haris? Jedni kažu da je Haris autom udario pijanog mladića koji je ostao nepokretan. Drugi govore kako je imao nerazjašnjenih računa sa crnogorskom mafijom. Treći da je razlog smrti nacionalizam. Nagađanja je mnogo, ali niti jedan od razloga nije bio vrijedan života ovog velikog sportiste i čovjeka. 

Produženi korak koji je ovaj Sarajlija patentirao u lijepoj igri loptanja pod obručima, možda je i najljepši dvokorak u svijetu košarke. Bio je košarkaš čijem su se umijeću svi divili, bez obzira na klupsku pripadnost. Kapitenu Partizana aplaudirali su i navijači Zvezde. Bio je romantičar pod obručima. 

U karijeri je odigrao 294 zvanične utakmice za Partizan i postigao 3740 poena. Prije dolaska u redove Beograđana igrao je i za sarajevsku Bosnu, gdje je načinio prve košarkaške korake. Igrao je u generaciji čije je uspjehe prekinulo zlo. 

Jednu sezonu proveo je u Budućnosti iz Podgorice, ali se vrlo brzo vratio u Partizan. U karijeri je nosio i dres čačanskog Borca. Ukupno je četiri puta bio prvak Jugoslavije, tri puta sa Partizanom i jednom sa Budućnosti. Partizan je vodio i do Final Foura 1998. godine u Barceloni. Povremeno je nastupao i za reprezentaciju Jugoslavije. 

Harise hvala ti za sve, hvala ti za produženi korak kakav svijet i Evropa prije tebe nisu vidjeli. Hvala ti što si bio gospodin na terenu. Nismo ga mogli vidjeti da se svađa sa protivničkim igračima, sudijama, Haris nikada nije dobio tehničku. Ubijen je od jedne ništarije, ali će zauvijek ostati da živi u srcima svih onih koji vole najljepši od svih sportova. Počivaj u miru i neka ti je laka zemlja Harise!