Sunovrat bh. košarke

Nakon domaće pobjede protiv reprezentacije Mađarske, naši košarkaši su se vratili u borbu za plasman u baraž iduće godine, dok je reprezentacija Velike Britanije izgubila vodeću poziciju u grupi nakon poraza od Makedonije. No, kako god završila ova utakmica, plasirali se u baraž ili ne, rezultati ovoljetošnjih kvalifikacija pokazali su kako je reprezentativna košarka u našoj zemlji dotakla dno.

Nakon generacije koju je predvodio Nenad Marković, generacije Dževada Alihoddžića, Samira Avdića, Harisa Mujezinovića... koja je s lakoćom odlazila na Evropska prvenstva, sada su na sceni „neki novi klinci“ koji nemaju kvaliteta, znanja i srca da pobijede drugorazredne evropske selekcije poput Ukrajinaca.

No, porazi u kvalifikacijama samo su rezultat sistematskog uništavanja ovog sporta, uništavanja kojem se znaju i krivci i razlozi, no o kojem malo ko priča ili u svojim javnim istupima potencira njihovu smjenu.

Vjerovatno najznačajniji bh. sportaš u proteklih petnaestak godina razočarano je iz Grčke, gdje je sa svojim klubom počeo pripreme za novu sezonu, pratio nastupe reprezentacije bih u kvalifikacijama za EP. Isprva je bilo teško od Nenada Markovića dobiti komentar igre i rezultata nacionalnog tima.

„Moram se limitirati u svojim komentarima jer sam bio selektor i možda ne bi sada od mene bilo korektno da pričam o uzrocima loše igre i rezultata reprezentacije“, kaže Marković, dodajući kako će ceh katastrofalnog izdanja u kvalifikacijama vjerovatno platiti selektor Sabit Hadžić.

„Možemo pričati o tome koliko hoćemo, ali je činjenica da se Sabe jedini odvažio preuzeti u ruke tim koji nije imao nikakvih uslova za igranje. Prije svega, bio je osuđen na kvalifikacije bez Saše Vasiljevića, Jasmina Hukića, Gorana Ikonića, Mirze Teletovića...Onda se povrijedi Gordić i sve to nije moglo drugačije rezultirati nego mjestom u donjem dijelu tabele.“

No, prema Markoviću, uzroci problema su mnogo dublji. Riječ je o nakaradnom sistemu koj je dopustio da se ljudi koji ne znaju ništa o sportu, koji nisu sposobni napraviti novac ili uslove za rad već godinama nazivaju zaslužnim sportskim radnicima od čije volje i raspoloženja ovisi sudbina sporta u našoj zemlji.

„Mi smo u silaznoj putanji zbog ljudi koji vode naš sport“, kategoričan je Marković. „Košarkaši i selektori su kolateralna šteta, nas sistematično uništavaju ljudi koji vode naše Saveze. Nije mi jasno zašto se kod nas piše samo o stvarima koje se dešavaju u NS BiH, kada haos već više od decenije vlada u Košarkaškom savezu, kada su tamo stvari mnogo gore, a o tome se malo govori.“

Marković podsjeća na ono na što niko nije, nakon rata, pomišljao. „Rat je bio najveća nesreća koja nam se ikada dogodila. On je sa sobom donio ubijene ljude, silovane žene, srušene fabrike. Ali je donio i najgori šljam koji je isplivao na površinu i postao važan. Sada ti ljudi koji prije rata, dok su se u ovoj zemlji ozbiljni, stručni ljudi ozbiljno i stručno bavili sportom, nisu mogli ni prošetati do stadiona ili dvorane. U sportu vode glavnu riječ. Važno je da se slikaju, da su prvi na konferencijama za novinare. No, kada treba raditi, pobezbijediti uslove za djecu, usavršiti stručno osbolje, trenere, tada ih nema. Tada kukaju kako novca nema i kako država ne čini ništa za razvoj sporta. I to je sve što znaju.“

U takvom se okruženju i moglo dogoditi da glavnu riječ u našoj reprezentativnoj košarci vodi Dino Konaković, stranački poslušnik kojem je u karijeri najveći domet bila klupa osrednjeg rumunskog kluba. Da sve bude još gore, za generalnog je sekretara imenovan Harun Mahmutović, kako je objašnjeno na njegovom predstavljanju, „bivši igrač nekoliko bh. klubova poznat po svojim odličnim menadžerskim sposobnostima“.

O klubovima u kojima je igrao Mahmutović teško da bilo ko išta zna, a što se menadžerskih sposobnosti tiče, o njima trebaju svjedočiti radnici Hayat produkcije čiji je bio direktor i koji već mjesecima žive na rubu egzistencije. Marković kaže kako se, zbog stanja u kakvom se nalazi naš sport, sada kaje što se uopće odlučio na povratak u BiH, ali i zbog odluke da svoju igračku karijeru okonča u Bosni.

„Taj je klub meni nešto sveto, nešto što volim od prvog dana svog života. Onako kako sam želio igrati u Bosni, tako sam tu htio i okončati karijeru. Kada sam postao trener, neki logičan slijed je vodio i do preuzimanja reprezentacije. Ali sada se kajem zbog toga. Žao mi je što sam se uopće vraćao u Sarajevo jer kod nas nema sistema, struka se ne cijeni a o sudbini sporta i nas koji od njega živimo odlučuju ljudi kojima je nekada bila čast da ih se uopšte pusti da uđu u dvoranu.“

IZLOG BEOGRADSKIH MENADŽERA

Bosna je decenijama bila temelj u kojem su se stvarali igrači koji će kasnije nositi igru reprezentacije. No, proteklih godina, zahvaljujući unosnoj suradnji sa beogradskom menadžerskom agencijom Beobasket vlasnika Miodraga Ražnatovića, Bosna je postala filijala za rashodovane, polovne igrače na čijim se transferima vrtio i vjerovatno prao ogroman novac. Lista takvih igrača je podugačka, sjetimo se samo izvjesnih Gambirože, Tarlea, Radonjića, Gajića, Čirića, Bajića... Pored njih, mladi talentirani Bosnini igrači nisu nikada imali priliku igrati i razviti se do kraja iako su u juniorskim selekcijama uvijek bili najbolji u zemlji.

S druge strane, Bosnin najveći poslijeratni rival imao je potpuno suprotnu politiku. Pažljivo selektirajući najbolje dječake iz Hercegovine, Široki je na njima gradio igru za budućnost, dovodeći samo pažljivo ciljana pojačanja. Nažalost po ovu zemlju, danas najtalentiraniji hercegovački košarkaši igraju za omladinske selekcije Hrvatske, no to je već tema neke druge priče. Ali je i to odgovornost prvih ljudi naše reprezentativne košarke. Ono što su godinama Konaković i Ražnatović radili u Bosni, sada pokušavaju napraviti i u košarkaškoj reprezentaciji BiH. Dakle, izlog za prodaju igrača na inozemnom tržištu. Navodno su zbog privatnog Konakovićevog posla u reprezentaciji neki od igrača na koje je selektor Hadžić računao u kvalifikacijama otkazali igranje, svjesni da ovako vođen i selektiran tim ne može napraviti ništa u kvalifikacijama. Za BiH je u kvalifikacijama igralo ili trebalo igrati deset igrača koji su pod paskom ove beogradske agencije.

Na listi igrača koje zastupa Beobasket su Kenan Bajramović, Edin Bavčić, Elmedin Kikanović, Miloš Milošević, Nihad Đedović, a pored njih su tu još i Zlatko Jovanović, Jasmin Hukić, Mirza Teletović, Saša Vasiljević, Mujo Tuljković, Haris Mujezinović... Tako je Konaković, maneken SDA, „košarkaška legenda“ kako ga naziva Avaz, nakon što je upokojio Bosnu sa istim poslom nastavio i u koašrkaškoj reprezentaciji, svjestan da je od nogometnog u ovoj zemlji gore organiziran jedino Košarkaški savez BiH u kojem nema nikoga ko bi Konakovića pozvao na odgovornost. A kako i bi kada niko ne zna ko je i kako uopće donio odluku da ga se imenuje direktorom reprezentacije. Konaković i ostali iz košarkaške vrhuške moraće odgovarati zbog sramotno loših igara i rezultata, ali i zbog činjenice da jedini pravi igrač kojeg imamo nije želio igrati za reprezentaciju.

Zbog činjenice da selektora biraju „dan prije kvalifikacija“ i da se do zadnjeg dana ne zna hoće li ekipa uopće moći otputovati na utakmice. Bosna i reprezentacija već godinama su mjesto za udomljavanje zaslužnih SDA kadrova koji jedino znaju krasti i kukati kako rade u katarstrofalno teškoj situaciji, bez novaca no niko se od njih ne želi maknuti sa mjesta koja su poodavno ugrabili. Zato se i može desiti da se nekadašnjeg evropskog prvaka protjera iz sarajevske Skenderije, što je samo posljedica lokalnog sukoba na relaciji SDA i SBiH a ne ekonomske isplativosti. Stoga je možda i dobro što smo se konačno raspali, možda i trebamo ispasti u evropsku B diviziju. Tada košarka neće biti zanimljiva tipovima poput Konakovića i tada će je možda u svoje ruke uzeti ljudi koji žele i znaju raditi sa mladima. Dakle, krenuti ispočetka da bi za nekoliko godina imali igrače poput Markovića, Alihodžića ili Lerića zbog kojih ćemo izaći na ulici kako bi slavili pobjede do duboko u noć.

JASMIN REPEŠA, HERCEGOVAC, TRENER „BENETTONA“

„BiH ne smije dopustiti da joj u reprezentaciji ne igraju najbolji igrači“

Proslavljeni košarkaški stručnjak Jasmin Repeša, rođeni Čapljinac, s razočaranjem je pratio vijesti o rezultatima košarkaške reprezentacije BiH. Nekadašnji selektor Hrvatske, sada prvi stručnjak Benettona iz Trevisa, tvrdi kako je već na početku kvalifikacija sumnjao u uspjeh našeg tima.

"Razlog je jasan, Bosna i Hercegovina može kvalitetno igrati samo kada je kompletna, kada su svi njeni najbolji igrači u timu. Nedostatak igrača poput Mirze Teletovića bio bi ozbiljan hendikep i za puno jače timove od BiH“, kaže nam Repeša.

"Ne želim ulaziti u unutarnje stvari u timu ili savezu, jer za to nemam dovoljno informacija. Ali je jasno da se svi igrači moraju odazvati pozivu selektora. To im daje na važnosti, to znači napredak u njihovoj karijeri. Osim toga, BiH je imala problema i sa povredama a to je onda Sabita Hadžića dovelo u jako tešku situaciju.“ Repeša nam je potvrdio kako je bio iznimno zainteresiran za preuzimanje reprezentacije BiH, te da je bio blizu dogovora.

“I ja i Nihad Imamović smo ozbiljni ljudi i niko od nas ne bi pričao o nečemu a da se ozbiljno ne misli time baviti. Tako je bilo i sa poziovom iz Sarajeva koji sam ozbiljno shvatio“, kaže nam Repeša. „Tada sam bio blizu preuzimanja turskog Efesa i to mi je davalo mogućnost da radim uporedo i kao selektor Bi. Međutim, iako smo postigli dogovor o dolasku u Tursku, cijela je stvar propala i ostao sam u Trevisu. Moj sadašnji klub ne dozvoljava mogućnost rada treneru u nekoj reprezentaciji, tako da sam se Imamoviću morao zahvaliti. Ali ko zna, možda se nekada stvari poklope pa dođem raditi u Sarajevu.“

NENAD MARKOVIĆ, HEROJ ULICE

„Igrače danas BiH ne zanima, važni su im samo ugovori“

Dok su za BiH igrali košarkaši školovani u prijeratnim pogonima Bosne, poput Samira Avdića, Nenada Markovića, Seje Bukve, Dževada Alihodžića i ostalih, reprezentacija je bila redovit učesnik Evropskih prvenstava. Ti su momci sami, bez ikakve infrastrukture i uslova, zahvaljujući svojoj kvaliteti i naučenom u Bosninoj školi, izgradili svoje karijere i srcem igrali za ovu zemlju.

"Mene najviše boli što se danas nas ništa ne pita u košarci“, kaže Nenad Marković. „Ne tražimo mi fotelje i dužnost, ali je nevjerovatno da niko ne želi kontakte, savjete, pomoć ili veze koje imamo po svijetu. Mi smo tada spavali u bijednim hotelima, putovali raspadnutim autobusima po 15 sati da bi igrali za svoju zemlju. I nije nas bilo briga ima li para ili ne. Danas igrači u reprezentaciji samo o tome pričaju, važno im je kakav im je ugovor, šta voze, kakve nekretnine ko kupuje. Na teren se izađe da se 'odradi' utakmica. Dodajte tome nesposobnost rukovodećih struktura i jasno je zašto imamo to što imamo danas."

U vrijeme dok je Nenad Marković bio idol nacije iza rezultata je skrivana nesposobnost ljudi koji su vodili Košarkaški savez. Kada je ta generacija sišla sa scene, postalo je jasno da nemamo nasljednika, da nije napravljena infrastruktura, nisu stvoreni uslovi za rad, da nemamo trenera niti vizije kako raditi u budućnosti. I za to niko ne odgovara. Smjenjuju se selektori a reprezentacija i najveći klub u zemlji postali su mjesto na kojem isluženi, uglavnom srbijanski košarkaši, potpisuju ugovore karijere zahvaljujući poslovnom uticaju menadžera koji je ne tako davno uveseljavao ovdašnju javnost frapantnom sposobnošću da devet najvažnijih ispita na Fakultetu za sport položi za svega trinaest dana.

(Nedim Hasić, Slobodna Bosna)