Anatomija uspjeha: Razlozi ekspanzije islandskog fudbala

I vjerovatno će svi neutralni štovatelji najvažnije sporedne stvari na svijetu svjetskih prevenstava, navijati za reprezentaciju iz ove mijanturne, ali simpatične zemlje. Island je najmanja država koja je ikada obezbijedila plasman na Svjetsko prvenstvo.

Otkud, kako? Njihov veličanstveni niz počeo je u kvalifikacijama za Euro 2016. Nakon što su se plasirali, napravili su još nekolio iznenađujući rezultata, remizirali s Portugalom što je izazvalo Cristiana Ronalda da izjavi: "Slavili su kao da su osvojili naslov prvaka. To je mentalitet malih, zato ništa neće napraviti". Promptno su Islanđani odgovorili Ronaldu i posramili ga. Kasnije su posramili i Englesku, kolijevku fudbala, postavši najveća senzacija u posljednjih dvadeset godina, a možda i više.

Igraju golf

"Neki od mojih igrača igraju golf. Ja sam zubar. Moja majka je uvijek bila nesretna što nisam više učio, praksirao se. Na Islandu nećete zaraditi mnogo novca ako ste fudbalski trener", priča selektor Helmir Hallgrimsson i dodaje da nije bio dobar igrač, tek "prljavi stoper".

Ipak, Hallgrimsson je prvi islandski trener koji je dobio UEFA profi licencu, potom je trenirao djecu, zatim žene, a onda i muškarce. Sve dok se 2011. nije pridružio reprezentaciji. Uz pomoć švedskog stručnjaka Larsa Lagerbecka sudjelovao je u revoluciji koja će polučiti svjetsku fudbalsku senzaciju.

"Definitivno nikada nećemo imati najbolje individualce i definitivno nećemo imati veliki posjed lopte kao najbolje nacije, ali zato moramo biti disciplinirani, usredotočeni, uporni. Težak rad mora biti najbitniji u svemu što radimo. Kada komplimentamo djeci, kažemo 'duglegur!'. To znači 'Naporan rad!'. Dobro ste to uradili jer ste načinili napor u svome djelovanju", objašnjava islandksi selektor tajnu uspjeha.

Fudbal u dražavi od 330.000 stanovnika razvijao se kako se razvijala i nacija. Finansijski boom doprinio je izgradnji zatvorenih fudbalskih terena širom zemlje, a prođete li Rejkjavikom na svakom koraku vidjet ćete gomile ljudi koji posmatraju utakmice pa čak i trećeligaša.

Arktik, hladnoća i oskudna svjetlost

Desetljećima unazad na Islandu se nije igrao fudbal tokom većeg dijela godine. Arktik, hladnoća i oskudna dnevna svjetlost fudbal na otvorenom učinili su nemogućim osam mjeseci u godini. Većina trenera bili su entuzijastični roditelji, a većina terena bila su grubošljakaste prirode i derala su kožu prilikom svakog pada.

Početkom 90-ih godina, Norveška je počela graditi zatvorene nogometne terene u punoj veličini, na sjeveru zemlje. Islandski fudbalski savez poslao je delegaciju detektiva, a ona se vratila s velikom idejom: Da u svakom gradu na Islandu i oni sagrade identične terene.

Ekonomski rast potaknuo je masovno kreditiranje banaka. Ogromni su krediti bili dostupni za infrastrukturne projekte. Prva nogometna "kuća" sagrađena je u blizini zračne luke u Keflaviku 2000. godine, a tokom sljedećih nekoliko godina nastalo je sedam zatvorenih arena pune veličine te stotine manjih prilagođenih svim vremenskim uslovima. Uz svaku školu u zemlji postoji umjetni teren. 

Jedan od klubova koji je pokupio kajmak uređenosti sistema je Breidablik. Oni su 2002. dobili drugu "kuću" fudbala, pa su krenuli bukvalno dovoziti djecu na treninge. Ovaj klub dao je ponajbolje igrače Gylfija Sigurdssona i Johanna Berga Gudmundssona.

Ekspanzija stručnjaka

"Pristupačnost treninzima je ono što nas razdvaja od drugih", priča Dadi Rafnsson, voditelj odjela za razvoj mladih.

Uporedo sa terenima došlo je do ekspanzije stručnjaka. Samo ovaj klub ima 31 trenera. Na Islandu postoji jedan UEFA certificirani trener na 500 stainovnika, u Engleskoj je omjer jedan naprema 5.000.

I dok se 1990. Island smatrao minornom fudbalskom nacijom, do 2011. se to promijenilo. Nazvali su Larsa Lagerbacka, koji je bio na iskušenju. Sistem podrške lagano se poboljšavao, korak po korak. Više je bilo kondicionih trenera, video-analitičara. Rezultati su bili sve bolji, što je privuklo navijače. Djeca koja su igrala na zatvorenim terenima danas su svjetska senzacija.

"Svi pitaju šta je razlog? Izgradnja fudbalskih dvorana jeste pomogla, ali po meni je suština u tome što danas reprezentaciju čine igrači koji igraju zajedno od svoje 12. godine. Ovo je jedinstvena generacija, osam ili deset igrača rođeno je u razmaku od dvije godine. Ovakva generacija neće se desiti zadugo", zaključuje Bjarki Gunnlaugsson, nekadašnji reprezentativac a danas fudbalski menadžer.

Imali ili ne ovakvu generaciju, svaka njima čast. Pa Kanton Sarajevo ima više stanovnika...