Čovjek iz sjene

Michael Carrick

Čovjek iz sjene

J. Murselović

Naslov kolumne posudih od Codyja McFadena, ali on je svoj zanat (is)pekao u drugoj vrsti pisane umjetnosti – pisanju kriminalističkih romana.

I, ne, glavnog junaka ove moje priče ne želim porediti sa Smoky Barretom, junakom McFadenovih romana, mada bih možda mogao krenuti i u tom pravcu, no vremenom bih počeo gubiti konce i našao bih se u neobranom grožđu, a vjerujem kako niko ne voli kad se nađe u takvoj situaciji.

Čovjek iz sjene o kome će biti ova kolumna je Michael Carrick. Odgovara li naslov kolumne onome što Carrick predstavlja ove sezone (ili ovih sezona, ako baš hoćete)?! Hm, ovom skromnom kolumnom ću pokušati pokazati značaj Michaela Carricka za igru i rezultate Manchester Uniteda pod komandnom palicom Josea Mourinha.

Kad biste u ovom trenutku ponudili eliksir mladosti Mourinhu, vjerujem da ga Portugalac ne bi iskoristio kako bi se on podmladio, nego bi isti bočicu sa sadržajem doturio Carricku i čekao da ista počne djelovati, a onda bi Jose počeo zadovoljno trljati ruke znajući da najvažniji kotač u njegovoj mašineriji postade mlađi i samim tim nestade problem broj jedan (možemo pričati o ovome ili onome, ali jedan od gorućih pitanja u Unitedu će biti - “šta nakon Carricka”).

Vratimo se u 12. april 2015. godine. Zašto baš taj datum, pitate se?! Pomoći ću vam, Manchester United je tog dana pobijedio gradskog rivala Cityja rezultatom 4:2. No, za rasplet te sezone, mnogo važnije je ono što se desilo nekoliko minuta prije kraja meča. Naime, Michael Carrick je povrijedio članak što ga je udaljilo sa fudbalskih terena u narednom periodu, a to je značilo da je United do kraja sezone upisao samo jednu pobjedu u šest narednih mečeva. Da, lako je biti general poslije bitke, hvatati se za “šta bi bilo kad bi bilo” scenarije, ali ova statistika ipak otkriva toliko toga. Nije izostanak Rooneya razlog (mada, možemo govoriti i o nevidljivosti i igraču manje na terenu kad je Wayne Rooney u postavi Manchester Uniteda) što je United izgubio od Chelseaja, Evertona i West Bromwicha, te remizirao sa Arsenalom i Hullom (ako se pitate, jedina pobjeda u tom periodu bila je protiv Swansea). No, ni serija loših rezultata ipak nije ostavila ekipu Uniteda van mjesta koje vode u kvalifikacije za Ligu Prvaka. Podatak da je United u sezoni 2014/15 sa Carrickom u startnoj postaci osvajao 2.44 boda po meču, spram (samo) 1.4 boda kad Carrick nije u prvih 11, apsolutno ide u prilog ovome o čemu pišem. Nije se toliko toga promijenilo ni u sezoni 2015/16 (da, to je ona slaba Unitedova sezona). Sa Carrickom u prvoj postavi, United je osvajao 1.9 bodova po meču, dok su bez Carricka uspijevali uzimati samo 1.5 bodova po meču. Istina, ne toliko izražena razlika kao godinu ranije, ali opet je jasna uzročno-posljedična veza Carrickovog (ne)igranja u prvoj postavi.

Istina, ovo je bio period kada je klub vodio Louis van Gaal, čovjek za čiju je filozofiju idealan igrač poput Carricka. Na kraju će se ispostaviti (ukoliko je neko uopće sumnjao u to) da je Carrick idealan za bilo čiju filozofiju.

Nakon, za Unitedove prilike, užasne sezone, uprava se odlučila za jedno veliko ime – Josea Mourinha. Nakon Davida Moyesa i Louisa van Gaala, United je morao pogoditi sa menadžerom koji će u klubu ostati dovoljno dugo te da će za vrijeme provedenom u klubu, obogatiti riznicu sa trofejima. S obzirom da je Guardiola još ranije odbio da preuzme ekipu Uniteda (to je bilo u trenucima kad je veliki Sir Alex Ferguson bio menadžer kluba i kad se znalo da će napustiti ekipu), Klopp preuzeo najljućeg rivala (Liverpoola), Pochettino ostao vjeran Levyju i Tottenhamu, a Simeone nije izražavao želju za odlaskom na Otok, Mourinho je bio idealan čovjek za veoma užarenu stolicu Uniteda. Pravi čovjek na pravom mjestu ili...? Vrijeme će pokazati da li je to slučaj, no to ćemo ostaviti za neka druga vremena i za neku drugu kolumnu (Jose je sve, ali nije sigurno čovjek iz sjene).

Početak sezone je bio baš mourinovski. Pobjeda nad Leicesterom u Community Shieldu, a zatim i tri vezana ligaška trijumfa (Bournemouth, Southampton i Hull City) i svi u Unitedu su zadovoljno trljali ruke. No, uslijedio je derbi protiv Cityja, utakmica koja je pokazala da United ipak nije ni blizu onoga što bi trebao biti (na kraju, što su pojedinci mislili da već jeste). Da, govorim o Cityju koji je (pre)pun defanzivnih nedostataka, sa bekovima na štoperskim pozicijama i golmanom koji je doveden, jer mnogo bolje gradi igru od Harta. Potom je uslijedio poraz i od Feyenoorda u Ligi Evrope, a zatim i ligaški poraz od Watforda. No, prava Unitedova mora (koja je, kako će se ispostaviti, bila i znak da stvari jednostavno moraju krenuti nabolje), bila je utakmica protiv bivšeg Mourinhovog kluba – Chealseaja. Conteova ekipa je očitala lekciju i raskomadala Mourinhov novi klub, pokazavši gdje se ko nalazi u tom trenutku. Chelsea na nebeskim visinama, United na dnu.

Upalile su se lampice, Mourinho je morao mijenjati, učiniti nešto da Pogba dobije dovoljno slobode na terenu, da ima nekog ko će mu čuvati leđa u svakom trenutku, ko će diktirati tempo utakmice i nekog ko će na terenu biti vođa koji ne mora ništa govoriti, već samo raditi svoj posao – igrati fudbal najbolje što može. Mourinho je na vrijeme shvatio ko je taj igrač (uz dužno poštovanje prema Fellainiju, on nema fudbalsku inteligenciju da odgovori na zadatke koje radi Carrick, dok Morgan Schneiderlin (od prije par dana i službeno član Evertona) ipak nije uspio nametnuti se kao novi Carrick i raditi ono što je radio u Southamptonu), a onda su polako i ostali igrači počeli profitirati zbog toga, a samim tim je rastao bodovni saldo Uniteda, a igra je postajala sve bolja i bolja (to je bilo jasno i samim gledanjem utakmice, a ne gledanjem naprednih statistika). Michael Carrick je osigurač, a to je kristalno jasno i njegovim saigračima, koji zbog vjere u njegove (a i sopstvene, naravno) sposobnosti, dopuštaju sebi da budu još ofanzivniji negoli je to slučaj kada je pored njih Fellaini (izvinite što opet navodim belgijančevo prezime). Pogba je mnogo više fokusiran na igru u posljednjoj trećini protivničke polovine, igra bliže protivničkom golu, stvara (i koristi) prilike, pleše po terenu s loptom... Sve ovo je usko povezano sa Carrickom. Naime, Pogba sada ima nekog iza svojih leđa koji će taktičkim faulom, odličnim pokrivanjem terena i čitanjem protivničkih napada, omesti protivničkog igrača, presjeći loptu i na koncu vratiti posjed u slučaju da je Pogba pogriješio. Prije to nije bio slučaj. Pogba, po gubitku lopte, ostavlja dosta prostora protivnicima, jer nije bilo tog osigurača koji je uživao i slavu stekao upravo u tim situacijama (čitajte, nije bilo Carricka). Carrick je tip igrača (napisao bih osobe, ali ipak nisam imao tu čast upoznati ga) koji ulijeva povjerenje svojim saigračima. U pojedinim trenucima je dovoljno to što njegovi saigrači znaju da je Carrick na terenu. Upravo to ih smiruje, što ih čini jačim i opasnijim po protivnike. Psihologija.

Na trenutak ću odlutati od Carricka (i Mourinha) i otići do Minhena. Tamo se nalazi igrač koji je također u poznim godinama igračke karijere, ali koji je bio od vitalnog značaja u periodu dok je Bayern bio u Guardiolinim rukama. Naravno, govorim o Xabi Alonsu. I Alonso je, baš kao i Carrick, po potrebi i treći stoper ekipe, igrač koji toliko dobro čita protivničku igru, a koji od prvog do posljednjeg minuta nameće tempo svoje ekipe. Alonso, Busquets, Carrick. Dakle, često prolaze ispod radara, često se njihovo prisustvo i ne vidi ako gledamo osnovnu statistiku (golovi i asistencije), ali oni uspijevaju ostati u vrhunskim klubovima. Zašto? Zato što je njihovo prisustvo mnogo važnije od gola i(li) asistencije. Njihovo prisustvo je njihovo najjače oružje.

Vratimo se na čovjeka o kome pišem. Carrick je u 36. godini života. Pozne igračke godine, posebno kada pogledamo gdje igra (Manchester United, Premier League). Podatak o 91.3% tačnih pasova u svim takmičenjima je hvale vrijedan. To nisu isključivo alibi pasovi, odigrani prosto da se nabilda statistika. Ne, to su pasovi kojima se usporava/ubrzava tempo utakmice, nervira protivnik, oslobađa prostor... U kombinaciji sa pređenim kilometrima tokom meča i godinama na leđima, podatak o procentu tačnih dodavanja još više dobiva na snazi.

Već sam pisao kako je Pogba “progledao” sa Carrickom pored sebe. Dakle, to što Carrick iz dubine (često kao treći stoper) kontroliše vezni red, daje dovoljnu slobodu Pogbi da krene naprijed, ali i da zadrži prijeko potrebnu svježinu, jer sad nije primoran da vuče loptu duboko sa svoje polovine do posljednje trećine terena. Lišen je tog pritiska, a to se vidi i na njegovoj igri. Pogba je eksplodirao, radi ono zbog čega je doveden u United i pravi razliku na terenu i to u pravom smislu te riječi. Samim tim, Ibrahimović je također opasniji, jer zbog odmornijeg Pogbe može i on profitirati (i profitira, naravno).

Morat ću izdvojiti jednu veoma bitnu utakmicu koju je United riješio u svoju korist (ovom priliku koristim da pozdravim sudiju Mikea Deana, vjerujem da znate zašto). Da, govorim o meču protiv West Hama. Istina, utakmica je obilovala greškama sudijske trojke, te je upravo zbog tih grešaka bilo neprimjećeno šta je Carrick radio na terenu i kakve je sve zadaće imao. Osim što je opet kontrolisao tempo igre Uniteda, jedno vrijeme je proveo i na poziciji klasičnog štopera (Mata i Rashford su ušli sa klupe, dok su Darmian i Lingaard napustili teren), gdje je opet bio onaj pravi Carrick. Čovjek za svaku priliku; čovjek zadatka.

Carrick ne bježi od odgovornosti. On će uraditi onaj nevidljivi (za neke prljavi) posao na terenu i to bez pogovora. Neće odustati, neće se predati i neće puknuti pod pritiskom. Carrick je ratnik; pobjednik. Žalosno je što je kao takav (nepravedno) zapostavljan tokom svoje karijere. Nedovoljno cijenjen. Od 2001. godine je odigrao svega 34 puta za reprezentaciju. Istina, imao je žestoku konkurenciju (Lampard, Gerrard, Scholes, Joe Cole, Wilshere, Beckham), ali sigurno da je mogao skupiti barem dvadeset nastupa više za sve ovo vrijeme koliko igra na vrhunskom nivou. Mogao je, ali nije.

Potražite više informacija na temu Premier league:

Phil Jones je dao izjavu kako Carrick i Rooney drže svlačionicu. Kako su oni glavni i kako ih svi igrači slušaju, te da se plaši kako će to izgledati kad Carrick ode (ako ode na kraju ove sezone). Atmosfera je jako bitna stvar u fudbalu. Zdrava atmosfera. Tu se zna kome koje mjesto pripada. A Carricku pripada ono najbolje. Broj koji nosi na dresu, naslijedio je od jednog beskompromisnog borca, legende i bivšeg kapitena Manchester Uniteda – Roy Keanea. Nije slučajno, vjerujte mi. Ništa nije slučajnost kad je riječ o Michaelu Carricku.

Sam Mourinho je rekao kako je dobio priliku da trenira 10 godina starijeg Carricka nego što bi volio. Potreban mu je dvadesetpetogodišnjak. Carrick to nije. No, svojim iskustvom, prisustvom, igrama i borbenošću nadograđuje “višak” godina. Eliksir mladosti za Carricka. Na tome se radi. Jer, budimo realni, zamjene nema. Zamjene za jednog ovakvog igrača i ovakvog čovjeka NEMA. 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Oglasi