"Mislili su da smo ludaci, možda smo to zapravo i bili?"

Čuda se dešavaju. U stvari, to više nije čudo, to je stvarnost. To je bio Leicester, to je sada Östersunds. Švedski mali klub koji igra Evropsku ligu i kojeg uspješno vodi engleski menadžer Graham Potter. 

Nemoguće su pretvarali u moguće najprije tako što su u kvalifikacijama sredili Galatasaray (2:0 i 1:1), pa Folu iz Luksemburga, a šlag je bilo izbacivanje PAOK-a u zadnjoj rundi. U grupnoj fazi klub je neočekivano prvi u grupi s Herthom, Zoryom i Athleticom iz Bilbaa. 

I ne bi ova priča bila tako divna i krasna da iza nje ne stoji neki trnjem posuta staza kojom su koračali prvenstveno predsjednik kluba Daniel Kindberg, a onda i trener Graham Potter, njegovi pomoćnici i igrači koji su ustajali svako jutro misleći da su bezveznjaci koji nikada neće dospjeti tamo gdje dospiju oni kojima se dive gledajući sportske TV priloge.

Ipak, najveća pobjeda je ona nad Galatom, a o njoj su iz švedskog kluba ponosno govorili za BBC. Navijači Galate, općepoznata je stvar, mrze sve one koji dođi na njihov stadion. Protivničke igrače i navijače uglavnom napadaju, vrijeđaju i ponižavaju. I ništa im nije nimalo sveto osim Galate. Razumljivo.

I u bogatoj historiji Galate se nije dešavalo da se pozdravi aplauzima gost.  Do ove godine. A na to se čekalo decenijama.

"Bio sam zapanjen. Turski navijači su u početku bili neprijateljski nastrojeni, a onda su ustali da nas pozdrave. Pitao sam osoblje na stadionu: 'Šta je ovo?'. Kažu da je Galatasaray osnovan 1905. godine i nikada prije nisu pozdravili gostujuću ekipu. Eto, uspjeli smo u tome", rekao je vlasnik kluba Daniel Kindberg.

"Naši igrači su bili fantastični, bili su pravi lavovi, bili su hrabri i ovo su najponosniji trenuci našeg kluba i to nam daje energiju da nastavimo dalje. Pokazali smo ljudima da je sve moguće", dodaje.

Bajka je počela 2010. godine i upravo ju je režirao čovjek koji je danas na čelu Östersundsa. 

"Otišao sam iz kluba rekavši da jednostavno ne mogu više da podnesem agoniju, ali su igrači rekli da se moram vratiti i da neće bez mene. Vratio sam se i onda smo sjedili i razgovarali. Pitali smo se zašto to radimo? Zašto nam je sve to potrebno? Uložili smo toliko napora, šta želimo? O čemu se tu radi? Kakve su naše nogometne ambicije?", prisjetio se.

"Da, mislili su da smo ludaci. Možda su i bili u pravu, ali nismo htjeli da odustanemo. Pozvao sam moga prijatelja Graemea Jonesa, koji je bio pomoćnik Robertu Martinezu. Rekao sam mu da ne mogu naći dobrog menadžera i da su svi loši, da sam uznemiren. On mi je rekao da sam ja problem, a onda mi ponudio Grahama Pottera. Bio je to pravi potez".

I sam Potter je bio dio nevjerovatne priče i zna da nije bilo jednostavno krenuti s dna.

"Ljudi su, da budem iskreni, mrzili klub. Ispao je u četvrtu ligu, nikoga više ništa nije zanimalo. Mojoj ženi su se smijali kada bi u vrtiću rekla da joj je muž trener Östersundsa. Tamo je bilo minus 25 i ja sam se uveliko kockao sa nekim malim klubom. Ovdj nema historije, tradicije niti kulture, bilo je nemoguće dovesti ljude na jug Švedske, pa nije bilo stranih agenata. Morali smo da obezbijedimo identitet, nogometni stil koji bi bio zanimljiv ljudima i koji bi se uklapao u tradicionalnu švedsku kulturu", priča Potter.

U klubu su znali da moraju da krenu po razna pojačanja, pa je Potter u Engleskoj pronašao neke igrače, stvoren je tim, izborila se promocija u prvu ligu i na koncu izborena je Evropa, a onda su krenula čuda.

"Ovdje su mi rođena djeca, moja najstarija kćerka ide u školu i ona raste uz ovaj klub. Ljudi su fantastični i ja sam tako sretan da mogu da radim u najboljem okruženju. Ljudi žele da pričaju s vama o svemu, sada svi nose šalove i kape s grbom kluba. Kada sam došao ovdje, svi su bili hladni, danas je sve drugačije", naveo je trener Östersundsa.

Ako ste i dalje toliko pesimistični i ne vjerujete da možete postati ono što ste željeli ili želite, neka vam hrabri Šveđani budu primjer i zvijezda vodilja. I neka se čuda dešavaju.