Najavili su da će ispisati povijest i ispisali su je

I bio je u pravu. Povijest je ispisana, ali ne baš onako kako su oni to prvobitno zamislili. Italija prvi put od 1958. godine ne ide na Svjetsko prvenstvo i vjerovatno je ovo najveći poraz za tamošnji sport. A tamo je sport, uz dužno poštovanje svemu drugome - nogomet.

Protekla četiri dana najmračnija su u italijanskoj nogometnoj povijesti, mračnija i od svih klupskih neuspjeha u evropskim takmičenjima. Za nacionalni tim se živi i umire, a upravo je nacionalni tim sinoć, usred Milana, na San Siru - umro.

Tavecchio, predjsednik FIGC-a dakle, kaže da nije kraj svijeta, no itekako je ovo za Italijane kraj svijeta. Pitajte ljude u Napulju, Milanu, Torinu, Bresciji, Bergamu, Genovi ili Firenci šta misle o svemu, vjerovatno će vas zatjerati u... Nije im, vjerujte, ni do čega. Oni će, nisu se navikli, gledati Svjetsko prvenstvo i pritom neće imati za koga da navijaju. Za nas je to već normalna pojava, Italijanima to dođe kao šamarčina od koje obrazi mjesecima bride.

Emotivni su Italijani i to im niko ne može osporiti. Najveći među njima, Gigi Buffon, plakao je kao malo dijete. On je taj koji zaslužuje biti tamo, u Rusiji, ali tamo neće biti. Imao je pogrešnog vođu. Ventura je sve samo ne dobar trener. I dok se razmišlja hoće li ili neće dati ostavku, pokušavajući da izvuče i zadnji cent iz kase Italijanskog saveza, nacija tuguje i proklinje ga. Bez Balotellija, Insignea, bez igrača koji bi znali da zabiju gol i riješe pobjednika, bez ideje i kreativnosti, nadao se nekom 'italijanskom golu u 90. minuti', nadao se čudima. Čuda se nisu desila. 

S taktikom 3-5-2 koju je izveo ništa nije postigao. Igrao je s tri stopera protiv Švedske koja je imala samo jedan cilj, a to je sačuvati mrežu u Milanu i upravo to je i uspjela, dok na drugoj strani nije bilo prave distribucije lopte, nije bilo koga da završi posao i da omogući Italiji to unaprijednajavljeno slavlje. Uz dužno poštovanje Švedskoj, koja je zaslužila da ide na SP jer je umirala na svakom dijelu terena u dva susreta baraža, Italija se sama izbacila. Pardon, Ventura ju je izbacio.

U posljednje četiri utakmice Italija je igrala s tri različite formacije, a igrači poput Simonea Verdija, Jorginha i Manola Gabbiadinija odjednom su se našli u ulogama ključnih igrača.

Procjenjuje se da će Italija izgubiti 100 miliona eura zbog ovog neuspjeha. Nema premija, bonusa od sponzora, TV prava. I Puma više nema namjeru da debelo plaća tamošnjem Nogometnom savezu, pa će, kada idući put sjednu za stol, imati drugačiji pristup i znatno manje cifre na papiru.

Ventura će dobro zaraditi, a Italiji ostadoše dugovi. Traži se novi selektor, spominje se i Carlo Ancelotti, no tu sada sve djeluje u raspadnom sistemu i kao da je ikoga više briga ko će sjediti na klupi, a ko igrait. Tavecchio je ambiciozno krenuo u svoj mandat, kleo se da će uvesti njemački model, da će smanjti također Seriju sa 20 na 18 momčadi, ali ništa nije promijenio. 

Klubovi u Italiji su počeli da briljiraju. Roma je nadigrala Chelsea s 3:0, Atalanta se izjednačila s Evertonom glede kvaliteta, preuzet je koeficijent Bundeslige, Pep Guardiola kaže da je Napoli najbolja ekipa u  Evropi, a Milan i Inter ponovo su u vrhu, Juventus postaje sve jači, mlade generacije Azzurra su igrale u završnicama i tu, manje ili više, nije sve kraj. 

No, kako napisa Massimo Gramellini u Il Correire della Seri - nije kraj svijeta, kraj je Svjetskog prvenstva.