Stara škola Stare dame... ili san o pobjedi

Fudbal je odavno postao veliki posao, i na terenu i izvan njega. Pritisak i novac je ogroman, sanjati i nadati se postala je slabost. Navikli smo se na to, a veliki legendarni timovi polagano postaju stvar „crnobijelih“ snimaka i „požutjelih“ fotografija.

Ono što se ipak ne dešava često i što prkosi „zdravom“ razumu modernog vremena je da ekipu koja odlazi u anonimnost druge lige ne napušataju njeni najbolji igrači. Buffon, Chielinni i Marchissio, koji su igrali jučerašnje polufinale, ostali su vjerni Staroj dami baš kao i sada već legendarni Del Piero, Nedved i ostali.

Navijači Juventusa nastavili su zdušno bodriti klub i u „beznačajnoj“ Seriji B. Takva lojalnost igrača i navijača prema jednom klubu ne viđa se tako često ni u manjim lokalnim ekipama gdje je pripadnost bojama kluba stvar veća od tradicije. Zvijezde Juventusa nekako su izgleda sebe shvatale prvo kao dio tima pa tek onda kao vrhunske pojedince.

Jučerašnja utakmica pokazale je nešto što „moderni“ i „vrhunski fudbal“ polagano ali sigurno gubi, a to je tim. Najbolji igrač svijeta, golman sa najviše utakmica u LP, najskuplji igrač u historiji Reala igrali su juče protiv jednog tima i izgubili su.

Bosanskohercegovački klubovi polako počinju pratiti svjetske trendove. Novac i sponzori „kao u Barceloni“, treninzi kao „Bayernovi“, treneri odlaze prije nego su i došli jer rezultat je sve kao u Realu. Najbolji igrači se kupuju kao u Chelseaju. Pljušte kazne i dodatni treninzi kao na „zapadu“. Sve je to vrijedno hvale, jer  uprave klubova, vjerujemo, žele najbolje klubu uz čije su utakmice rasli.

Ipak teško se oteti dojmu da imena igrača klubova iz bh. fudbala sve lakše zaboravljamo i sve teže pamtimo. Naši klubovi polagano postaju „legije stranaca“ i bit će tu sve manje mjesta za emocije ili lokalne momke. Bit će tu sve manje mjesta za tim... Tim u kojem je Radeljaš važan koliko i Sušić ili „Žvaka“ koliko i Baždarević. Tim kojem nisu potrebni mediji ili komentatori kako bi igrači ili ekipa dobijali nadimke. Tim koji se stvara, tim koji se međusobno voli, tim koji ima podršku i kada je teško, bez disciplinskih komisija i osuda „najvatrenijih“ navijača. 

Juventus me jučer podsjetio kako smo nekako brzo prestali biti obični „Košpicari“ ili „Pitari“ i postali opasni „Manijaci“ ili „Hordaši“ , ne po imenu već u srcu, ne samo navijači već svi koji vole i žive od fudbala i za fudbal.

Možda griješim, ali nekako „romantičarski“ želim vjerovati da se velike utakmice ne kupuju velikim novcima nego zasluže  nadom, ljubavlju i hrabrošću da ostaneš, da ne osudiš i da sanjaš i kada je najteže kao i u svim važnim stvarima u životu.

Jedan je igrač te za Juventus fatalne 2006 odlučio otići, imao je na to pravo. Bio je mlad, talentovan i želio je osvajati titule, ne u Seriji B već na velikoj pozornici. Osvajao je i osvojio mnogo toga, igrao je u važnim utakmicama i finalima... Svim mogućim, osim u finalu Lige Šampiona. Juventus će nakon svega igrati to finale. Za tada mladu zvijezdu, danas već legendu fudbala na zalasku karijere, ostat će to izgleda samo san.