"Živimo u vremenu kada običan gest izaziva pažnju"

O čemu se zapravo radi? U trenucima dok je legendarni srbijanski fudbaler boravio u Janji, glavnom saobraćajnicom prolazila je dženaza Jakubu Nuhanoviću, ocu aktuelnog kapitena OFK Janja. Iako je pritom padala jaka kiša, praćena susnježicom, Miloševića to nije osujetilo da zaustavi automobil, izađe iz njega i mirno stojeći isprati dženazu i oda počast rahmetliji.

Uradio je Milošević nešto što bi, valjda, i svaki drugi normalan čovjek uradio na njegovom mjestu, stoga i ne čudi što je bio iznenađen kada smo ga kontaktirali. Iako je na samom startu naglasio da nema običaj govoriti često u medijima, napravio je izuzetak i u svom prvom opširnijem intervjuu za SportSport.ba dotakao se još karijere, reprezentacije BiH, Edina Džeke...

"Bio sam iznenađen kada sam vidio na koji način je sve to objavljeno u medijima. Telefon mi je bio usijan od poziva. Šta da kažem, s jedne strane mi je drago, a s druge strane je čudno. To nije gest koji treba izdvajati. Postupio sam ljudski, onako kako su me vaspitali roditelji i ne očekujem zbog toga hvalospjeve. Živimo očito u vremenu kada i najmanji ljudski gest izaziva toliko pažnje", kazao je Milošević na početku razgovora za SportSport.ba

Od trenutka kada je Milošević prelomio i rekao 'zbogom' fudbalu prošlo je više od osam godina. Ostvario je Milošević sve ono o čemu je sanjao i shvatio je da je došlo vrijeme da okrene novi list u životu. 

"Iskreno, danas mi uopšte nije teško bez fudbala. Zasitio sam se svega i onog momenta kada sam odlučio da 'okačim kopačke o klin', to je značilo kraj. Danas ne razmišljam mnogo o prošlosti, niti žalim za nečim. Hvala Bogu, kroz karijeru nisam imao povreda i uspio sam u kontinuitetu igrati do 35. godine", govori Milošević.

Nakon završetka karijere se većina fudbalera posveti igranju malog fudbala. Praktikovao je u početku to i Milošević, međutim, kako kaže, više nije išlo. 

"Danas jako rijetko igram mali fudbal. To sam praktikovao čim sam završio karijeru, ali na našim prostorima kada igrate mali fudbal morate da se 'bijete'. Na Balkanu to nije moguće igrati drugarski i zbog toga sam odlučio da se pronađem u drugim aktivnostima poput basketa i tenisa."

Kao klinac Milošević je u potrazi za snovima otišao iz svoje Janje u Beograd. Priključio se tada Partizanu, gdje je u međuvremenu stekao status legende, a put do Engleske, Španije i Italije nije bio lagan. 

"Moj put do velike karijere je bio težak, ali ujedno i zanimljiv. O sebi kao igraču ne volim mnogo pričati. Igrao sam na vrhunskom nivou, u tri najjače lige na svijetu i glupo bi bilo da je jednostavno doći do toga. U mladosti su postojali klubovi o kojima sam sanjao i danas kada se prisjetim svega toga, shvatim da sam premašio snove barem za pet puta. Sve sam ispunio i mogu da budem zadovoljan. Da sam ranije imao današnju pamet, možda bih ostvario više, ali ne isplati se vraćati u prošlost." 

Milošević nema poseban recept za uspjeh. Vodi se standardnom floskulom: "Rad, red, disciplina". 

"Kada me pitaju kako sam uspio, nemam ništa pametno da kažem. Pored tog talenta koji je neophodan, klincima obično kažem da posvećenost onome što radite, zatim žrtvovanje u većini slučajeva donose uspjeh. Do koje mjere, teško je reći, ali bez toga se ne može." 

Najveći dio svoje karijere Milošević je proveo u Španiji. Igrao je za Osasunu, Real Zaragozu, Espanyol, Celtu iz Viga, a okušao se još u Engleskoj (Aston Villa) i Italiji (Parma). 

"Karijera jednog fudbalera je priča o kojoj će moći pričati cijeli život. Ja sam imao sreću da se u svakom klubu osjećam lijepo, ali mislim da je kruna moje karijere bila igranje u Real Zaragozi. I danas pamtim pobjedu protiv Real Madrida na Santiago Bernabeu. Bilo je 5:1 za moj tim, to se jako rijetko dešava", prisjetio se Milošević. 

Na dobrom putu da krenu Miloševićevim stopama su njegovi sinovi Nikola i Boris. 

"Stariji sin Nikola već godinu dana igra na poluprofesionalnom nivou u Prvoj ligi Srbije, tačnije u Bežaniji. Mlađi je također u fudbalu. Ne opterećujem se mnogo njihovim fudbalskim putem, niti utičem na to. Pomoći ću im, naravno, savjetima, ali za nešto više se moraju sami izboriti." 

Tokom razgovora Milošević se osvrnuo i na reprezentaciju Bosne i Hercegovine, a dvojicu igrača je posebno istaknuo. 

"Pratim mnogo fudbal, posebno na našim prostorima. Što se tiče selekcije Bosne i Hercegovine, činjenica je da imate odlične igrače i veliki kvalitet. Od igrača mi se posebno sviđaju Džeko i Pjanić, iako mnogo poštujem i ostale. Kada sam već pomenuo Džeku, moram priznati da mi je jako drago što ove sezone igra odlično nakon komplikovanog perioda. Znam koliko je teško igrati u Italiji. Na prozivke je odgovorio na najbolji mogući način, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama. Uvijek sam ga poštovao."

Jedan od onih koji je učestvovao u akciji "Kupi stolicu za evropsku Grbavicu" je upravo Milošević. Malo je poznato da za Željezničar navija od rođenja. 

"Kada sam pomogao Željezničaru mnogi su me pitali kako je došlo do toga. Meni je taj klub uvijek bio pri srcu, zbog pokojnog oca koji je bio veliki navijač Željezničara. Tu ljubav je prenio na mene. Obećao sam ljudima iz kluba da ću doći na jednu utakmicu čim se završi izgradnja tribine." 

Malo je poznato da je uz Mladena Krstajića na čelu Radnika trebao biti i Milošević. Poziv je imao od strane gradonačelnika Bijeljine. 

"Postojali su kontakti sa gradonačelnikom Bijeljine. Želio je također da i ja budem u klubu, ali nisam bio spreman da preuzmem na sebe toliko obaveza. Radio sam u Fudbalskom savezu Srbije vrlo odgovoran posao i u takvim okolnostima ne možete sjediti na dvije stolice." 

Formiranje Regionalne lige je već odavno jedna od glavnih tema na našim prostorima. Milošević ima jasan stav.

"Ne znam koliko ste upućeni, ali ja sam u Bijeljini dosta puta organizovao turnir za klince takvog karaktera. Sve je prošlo u najboljem redu. Po mom mišljenju, a bit ću direktan, spas fudbala na našim prostorima je isključivo u formiranju Regionalne lige. Ako nastavimo ovako, onda nam fudbal ide u ponor. Moramo nešto poduzeti ako želimo da budemo na nekom ozbiljnom nivou i uđemo u borbu sa ozbiljnim zemljama."

Za razliku od svojih bivših saigrača, Milošević nema namjeru da u skorije vrijeme uplovi u trenerske vode.

"Već sam ranije rekao da je došlo do zasićenja, jednostavno ne bih više mogao da se vučem po avionima, autobusima, karantinima... Upravo to podrazumijeva trenerski posao. Psihološki nisam spreman za to, ali i dalje sam u fudbalu. U posljednje vrijeme radim dosta stvari za UEFA-u."

Prije nekoliko godina Milošević je doživio veliku porodičnu tragediju u kojoj je izgubio oca i brata. Drugi bi na njegovom mjestu potonuli, ali on... 

"To me je mnogo potreslo, ne može se objasniti... Nesreće se dešavaju svugdje u svijetu, ali koliko boli shvatiš samo kada se tebi desi. Na kraju krajeva, ko vas pita. Vjerujem u Boga i da takve stvari čovjek mora da prihvati i da se pomiri s njima", istakao je Milošević na samom kraju razgovora.

Svojevremeno Milošević je status buntovnika njegovao kroz sve faze u svojoj bogatoj karijeri. Stereotip o fudbalerima koje mimo terena, silikonskih ljepotica i dobrog provoda, ne zanima ništa drugo je razbio u samom startu, a gestovima poput onog u Janji je potvrdio da je bio i ostao velikan i čovjek.