Farsa stoljeća: Kad bi' bio Bijelo dugme...
Foto: EPA

Mayweather rutinski protiv McGregora

Farsa stoljeća: Kad bi' bio Bijelo dugme...

Piše: A. Čulić
"Uključio sam alarm, jedva čekam meč ujutro", govori jedan, noć uoči "epskog" spektakla u Las Vegasu, dugoiščekivanog bokserskog okršaja Floyda Mayweathera i Conora McGregora.

"Nisi valjda lud da to gledaš? Boksera koji već dugo nije bokser i boksera koji nikada nije bio bokser...", odgovara drugi dok ležerno uživaju u povjetarcu kasnoavgustvovske ljetne večeri.

Sentimentalni razlozi

Prvi će kasnije objasniti da mu se meč gleda čisto iz sentimentalnih razloga. Dugo se već nije budio u gluho doba noći, kao što je to činio nekada kada je Malik Abdul Aziz, poznatiji kao Mike Tyson bacao ljude u ambis, pa mu fali mečeva što izazivaju pometnju planetarnih razmjera. Nedostaje mu vrijeme koje je prošlo, istinski sportski okršaji za koje se živjelo i koji se pamte.

Drugi je pak sagovornik racionalno stavio ispred emotivnog. Objasnio je suštinu ublehe i besmislenosti te mu ne pada napamet da učestvuje u farsi. Vrijeđa mu inteleginciju. (Ubleha je danas najefikasnija metoda i sredstvo zarade u svijetu).

Obojica zastupaju stavove koji su krajnje legitimni. Ni prvom ni drugom nemoguće je prigovoriti da griješe. Svi imaju svoje razloge, s tim što oni koji organiziraju ovakve i slične "lakrdije" računaju upravo na ove prve. 

Značaj i utjecaj marketinga, posebno neuromarketinga, danas je kolosalnih razmjera. Oni koji prodaju show programe dobro znaju kako razmišljaju konzumenti istih, znaju šta će im podvaliti i šta zapravo masa traži. Tako je uostalom funkcioniralo i Bijelo dugme, nije to ništa novo.

Upravo zato je moguće da neko za devet rundi, makar ne bio Muhammad Ali ili Joe Fraizer (koji ne da se okreću u grobu, nego se grohotom smiju, oživljavaju od smijeha), inkasira 360 miliona dolara, a poraženi 100.

Najniže strasti

Za razliku od prvog govornika s početka teksta, kojeg je sentiment natjerao da isprati meč u Las Vegasu, velika većina koja je uživala tokom pumpanja atmosfere i sa zebnjom čekala novi twitt McGregora, meč je odgledala pod utjecajem najnižih strasti. I zanimljivo, velika većina simpatizirala je Irca, očekujući da se desi nešto što nikad ranije nije. U odnosu na Mayweathera, koji je imao omjer 49:0, on je luđi, šaren je, istetoviran, jak, ima bradu...

U vrijeme pametnih telefona, hashtagova, influensera i svekolike ispraznosti, Conor McGregor ideal je sportiste, a meč stoljeća zapravo najsvjetliji pokazatelj u kojem pravcu sport ide. 

I zato nek nas ne iznenadi kada za tri godine Dembele iz Barcelone pređe negdje za 800 miliona eura. Nemojmo se gnušati kada Neymar pređe iz jednog kluba u drugi za tričavih 222 miliona. On će morati odrapiti četiri godine u Parizu za "platicu" koju Mayweather zaradi za tri-četiri runde.

Nismo dočekali Usaina Bolta da zaigra za Manchester United, još nismo gledali meč između Golden Statea i Real Madrida u malom fudbalu pred 500.000 u Pekingu, a ni triatlon duel Federera i Phelpsa u plivanju, tenisu i biciklizmu, ali polako. 

Ako je ono što smo gledali u nedjelju ujutro meč 21. stoljeća, strašnih je onda i besmislenih osamdesetak (ne)sportskih godina pred nama.