Šuman ukida dosadašnju praksu

Epilog sastanka sa igračima

Šuman ukida dosadašnju praksu

Piše: A. Čulić Powered by:
Opću rezignaciju rukometne javnosti izazvao je poraz naše reprezentacije u drugom kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2019. u Danskoj i Njemačkoj.

Selekcija Bilala Šumana nakon trijumfa u Skenderiji položila je oružje protiv nižerangirane Estonije, čime smo se vratili tri koraka unazad. 

Dolakom Šumana, uvedena su nova pravila. Pokušao se zavesti red i napraviti sistem. Sa sobom je legendarni rukometaš i bivši trener Koldinga donio savremni način rada. Praćenje igrača, kompjuterske analize, no sve to plus njegova bjesomučna posvećenost kao da još nisu naišli na pozitivan feedback igrača.

Nakon utakmice u Estoniji nije bilo moguće nigdje pročitati izjavu aktera meča kao ni selektora. Šta će reći, koju poruku poslati. Ipak, poslije utakmice, saznaje SportSport.ba selektor i direktor Gordan Muzurović održali su dug sastanak sa igračima na kojem se pokušalo ustanoviti šta su problemi.

U otvorenom tonu, selektor je želio saznati šta muči igrače, čime nisu zadovoljni, te objasniti šta želi od njih. Zamjerke Šumanu odnose se na broj igrača koje je pozvao za ovu akciju u situaciji kada Savez i nije finansijski u najboljoj poziciji.

"Šuman je odlučio prekinuti dosadašnju praksu i ubuduće će pozivati 19 igrača. Želio je svaki put imati širi izbor, da uvijek možemo računati na nekoga ko u određenom trenutku nije u prvom planu, ali evo to čovjek radi već duže od godinu, a novih igrača, potencijalnih pojačanja ni na vidiku", otkrio je direktor reprezentacije Gordan Muzurović i podcrtao fanatizam u radu Šumana.

"Tokom čitavih priprema, sa svim igračima pojedinačno je razgovarao, pa su kolektivno gledali snimke utakmice. Bukvalno svi su imali nacrtano šta treba da čine, a onda nakon što bi im se nacrtalo, putem video projekcije dodatno im je objašnjeno šta treba da rade. Na treninzima svi su bili maksimalno angažirani, ponašanje tokom tih nekoliko dana bilo je na najvišem nivou, ni najmanje zamjerke. Ali onoga trenutka kada je utakmica počela pojedinci kao da nisu bili prisutni. Razgovarao sam sa jednim igračem, on ne da nije znao da je na utakmici, nego kao da nije u Talinu bio. Desilo se nešto neobjašnjivo", priča Muzurović.

Prema njegovim riječima poraz je najteže pao selektoru koji ulaže ogromne napore da reprezentacija počne ličiti na ozbiljan kolektiv.

"Samo mi znamo kako nam je. Potrebno je samo jedan zupčanik da pređemo i da sve krene naprijed. Problem je što su igrači bombardovani raznim informacijama i što su do sada navikli na ruglo. I sada kada dođe neko da to promijeni, logično nailazi na otpor. Ubuduće, oni koji srcem i punim svojim mentalnim prisustvom ne budu s reprezentacijom, neće biti pozivani. U reprezentaciji motiv nije novac, nego nešto sasvim drugo", kazao je Muzurović i dodao da mu je nelogično da su u dvije utakmice najkonstantniji bili najiskusniji igrači, a da su podbacili oni mlađi.

Dijalektika neuspjeha: Kako jedno vuče drugo?

Ništa nije bezveze, mada mi smatramo da stvari koje se dešavaju na jednom mjestu ne utiču na ono što se dešava na drugom, na terenu. Sve je povezano, razni elementi doprinose pobjedničkoj atmosferi. Ambijent u kojem igrači treniraju i igraju kada dođu na okupljanje jednostavno je haotičan. Koliko god željeli, na terenu igrači ne mogu biti sto posto fokusirani na igru.

Primjer: Naša ekspedicija otputovala je u Talin samo zahvaljujući vlasniku hotela Hills koji je posudio novac za avionske karte i smještaj. Iz tog razloga, jedina opcija bila je put preko Istanbula. Ideš desno, pa ćeš onda namotati gore, ulijevo. Ali ne lezi vraže, zbog magle ne poleti avion ujutro, nego čekaj do navečer. Pa onda dođeš nekad u Istanbul kasno, pa transfer do hotela, pa se probudiš u pet ujutro, pa u Talin dođeš s pet mjeseci zakašnjenja, izmrcvaren, nikakav. Umjesto dva odradiš jedan trening. 

Zbog čega dakle? Zbog toga što nemaš računa, jer se igraju vajne institucije i s rukometašima i sa selektorom i sa ljudima koji nešto od te reprezentacije očekuju. Nije opravdanje, ali je mučna priča da bi se ikoga kritikovalo, makar promašio i prazan gol. Sve nam je u domenu improvizacije i ništa ne funkcionira što neće biti naopako.

Nemamo lidera

Mirsad Terzić naš je najrenomiraniji igrač, ali se tokom godina u Veszpremu, rukometnom Manchester Unitedu specijalizirao za igru u odbrani. Nikola Prce ima dva metra ali i nepostojan skok šut. Na kraju krajeva bliži je četrdesetim nego tridesetim. Nemamo lidera. Nemamo čovjeka poput Kire Lazarova koji će uzeti loptu i svojim majstorstvom učiniti suigrače motivisanijim i boljim za barem 30 posto. 

U tom kontekstu i Estonija je ispred nas. Mait Patrail djeluje kao lider i to je njegova moć makar ne zabio nijedan gol. Drugi njihovi igrači osjećaju se hrabrije i imaju više samopouzdanja. Estonija ima dva bundesligaška igrača, mi jednog. Estonci ginu jedni za druge, kod nas se to povremeno desi.

Moramo postati svjesni da samo kolektivnom igrom, uz maksimalno zalaganje svih, možemo biti iole ozbiljna reprezentacija. Neka samo jedan igrač zakaže deset posto i dadne manje od maksimuma, eto problema. 


Reprezentacija