Miruh Bosne u Rusiji: Čudna jada od Kalinjingrada · Kolumna

Ovdje je sijesta uvijek zagarantovana. U Brazilu recimo nije bilo Srbije, ali su Srbi slavili u Bosni i Hercegovini. U njenom manjem entitetu s oduševljenjem su ispraćeni porazi protiv Argentine i Nigerije. Možda se nije trubilo i zaljevalo opijatima, ali neskrivena radost je postojala.

Pa i ako nije, neku emociju je moralo proizvesti. Premalo je ovdje prostora za ravnodušnost.

Četiri godine prije Brazila, u Južnoj je Africi tri su izvješća mostarske policije bila kao da ih je napisao komesar John Cleese iz Policijske uprave Monty Python.

Prvo su se na Bulevaru - ulici koja neodoljivo podsjeća na stadion u Milanu jer se zove i Hrvatskih Branitelja i Bulevar narodne revolucije - štocali navijači Hrvatske i navijači Brazila. Ne bi u tome bilo ništa dramatično da se četiri dana kasnije na istom bulevaru nisu mlatili valjda isti navijači Hrvatske, ali sada sa navijačima Japana.

Japanska zajednica u Mostaru broji značajan broj stanovnika, nekada znaju doći u Sarajevo s fotoaparatima pa slikati raskršće gdje je Gavrilo izazvao haos svjetskih razmjera. Haos koji doduše nije mnogo okrznuo zemlju najsličniju BiH - Švicarsku.

Japanci, taj tradicionalno ratoboran narod u Mostaru je teško prihvatio poraz od susjedne Hrvatske, a znate kako je to, niko ne voli gubiti.

Internacionalni okršaj nerealiziranih kečera nastavljen je tri četiri dana kasnije, kada su razulareni hrvatski navijači/nabijači oprobali pesnice protiv, kako je to u policijskom izvješću stajalo, navijača Australije.

Australija je poznata po svojim secesionističkim aspiracijama, 2:2 sa Hrvatskom i plasman u osminu finala doživjeli su kao priliku za podgrijavanje ambicija pa su se zanijeli malo u slavlju. To se nije svidjelo navijačima Hrvatske, koji su ni krivi ni dužni treći put morali na bulevarski megdan.

2018. u Rusiji su nastupali i Hrvatska čiji su se navijači po Mostaru prije osam godina sukobljavali s brazilskim, japanskim i australskim i Srbija čiji simpatizeri kada nemaju priliku navijati za svoju selekciju navijaju protiv BiH, kada se igra u Brazilu.

Tu je, kao i uvijek, Švicarska koja je, rekosmo, ostala neokrznuta u ratu što ga usred Sarajeva 1914 "izazva" Srbin iz Mlade Bosne, Gavrilo Princip.

Samo nema BiH.

Hrvatska je predvođena Livnjakom Zlatkom Dalićem odmjerila sinoć snagu protiv Argentine s kojom je prije četiri godine BiH odigrala svoju najdražu utakmicu i to na brazilskoj Marakani. Na beogradskoj - kakve li simbolike - jedna od boljih bh. generacija 2005. je ispustila šansu da prvi put ode na veliko takmičenje, a novi veliki sin postao je Sergej iz Mostara. Barbarez.

A Srbija? Danas će u Kalinjingradu igrati protiv Švicarske u kojoj nastupa više igrača s Kosova i Albanije nego iz Švicarske.

Prezanimljivo da se ne bi snimio film o prokletstvu koji obilježava i jedne i druge i treće, samo ne četvrte iz ove priče - Švicarce. Ali ako ikog više taksirat krasi onda su to Bosanci i Hercegovci, nebitna manjina.

"Odakle" su Sarajlija Vladimir Petković i Zeničanin Mladen Krstajić?

"Kako se osjećate kao Srbin koji će igrati protiv Srbije?", otprilike je glasilo pitanje jednog srbijanskog novinara Petkoviću na šta je on lakonski odgovorio da je Bosanac.

Slično je nešto izjavio i Krstajić kojeg ne zanimaju nacije. Kazao da je kosmoplita, no bez obzira na ime i prezime u Tri šešira na Skadarliji zvali bi ga Bosancem.

I do čega dolazimo?

Bosanac i njegov sugrađanin Hercegovac (kao recimo Vahid Halilhodžić, Enver Marić ili Noka Serdarušić) u BiH su potpuni autsajderi, nemaju nikakve šanse, građani su drugog reda pa je zato valjda logično da budu selektori svih mogućih drugih zemalja, a ne zemlje selektora.

BiH nema u Rusiji, prespori smo još za današnji fudbal, ali barem danas, kako god završi večerašnji duel između Srbije i Švicarske, bit će prilika da se malo "raduju" i nekonstitutivni Bosanci, građani drugog reda u zemlji iz koje potječu.

Bez opasnosti da ih napadnu navijači Švicarske, Japana, Australije...

P. S. Prema onome koliko svojima doživljamo Krstajića i Petkovića najbolje se odražava "količina" Bosanstva u BiH. A bit će da ovu dvojicu malo ko ovdje ozbiljnije štuje i cijeni. Uostalom kao i Vahu, Ivicu Osima, ili "tamo nekakvog" profesora doktora Mirsada Hadžikadića... bilo koga ko je "ničiji".