Fudbal piše bajke: Bankar koji je sreću pronašao u trenerskom poslu · Kolumna

Život ponekad piše najljepše bajke; mnogo ljepše od Andersenovih ili bajki braće Grimm. Kad bismo na Vezuv gledali kroz prizmu bajke, vjerovatno bismo tamo pronašli nekog zmaja koji riga vatru i terorizira prestrašeni narod, ali i princa koji će zbog ljubavi prema tom istom narodu i djevojci koju voli, neustrašivo krenuti u borbu na život i smrt iz koje će na kraju izaći kao pobjednik. Pogledamo li na Vezuv očima istinskog fudbalskog zaljubljenika, nećemo pronaći zmaja, preplašeni narod, ali ćemo pronaći istinskog borca koji svom narodu želi donijeti sreću koju zaslužuje - pronaći ćemo Maurizija Sarrija, trenera Napolija koji čini sve kako bi Napolitancima donio dugo priželjkivanu titulu; trenera koji živi pravu fudbalsku bajku koja govori o tome kako je najvažnije ne odustajati od svojih snova i kako su isti ostvarivi ma koliko se nemogućim činili.

Kada je De Laurentis, predsjednik Napolija i filmski producent, doveo Maurizija Sarrija umjesto “dosadnog” Rafaela Beniteza, oglasio se i najveći fudbaler koji je ikad obukao dres Napolija, Diego Armando Maradona. Argentinac, poznat kao osoba bez dlake na jeziku, javno je rekako kako smatra da je De Laurentis pogriješio i da je Benitez trebao ostati na klupi, te da je dolazak Sarrija greška nad greškama. Maradonine riječi uvijek imaju težinu kad su u pitanju Argentina i Napoli, čak i kad te riječi nisu potkrijepljene argumentima, što je, priznat ćete, veoma čest slučaj. Koliko je Maradona donosio dobre odluke sa loptom u nogama, toliko ima i onih pogrešnih otkako se penzionisao. Maradona nije bio jedini koji su osporavali dolazak Sarrija. Ni najvatreniji navijači Napolija nisu bili oduševljeni. Uostalom, broj prodatih godišnjih ulaznica do avgusta, dovoljno govori koliko
su navijači imali vjere u novi De Laurentisov projekat; projekat koji je prepustio Sarriju, treneru koji je do tog trenutka imao samo jednu trenersku sezonu u Serie A i to vodeći ekipu Empolija.

Banka je (samo) posao, fudbal je život

Maurizio Sarri rođeni je Napolitanac i veliki navijač Napolija. Fudbal je igrao isključivo na časovima tjelesnog odgoja i(li) sa svojim prijateljima. Umjesto fudbalske lopte, društvo su mu pravile knjige, a karijeru je gradio daleko od fudbalskih terena, preciznije u bankarstvu. Bio je dobar u tom poslu; toliko dobar da je jedno vrijeme radio i kao direktor lokalne banke, da bi poslije došao i do pozicije finansijskog savjetnika u internacionalnoj kompaniji. Srce želi ono što srce želi i tu nema nikakve priče. Sarrijevo srce bilo je daleko od bankarstva i dosadnog načina života. Njegovo srce kucalo je isključivo u trenucima kad bi Sarri skinuo poslovno odijelo i obukao trenerku. Njegovo srce kucalo je prilikom svakog spomena fudbala. Protiv srca se ne može. U početku, Sarri je žonglirao radeći dnevnu smjenu u banci, da bi potom brže-bolje skinuo poslovno odijelo i obukao trenerku i bavio se onim što voli – fudbalom. Amaterski toskanski klubovi bili su i više nego dobar poligon za njega. Tu su njegove ideje došle do izražaja. Dilemu odijelo ili trenerka, riješio je za tren oka odabravši trenerku.

“Biti heroj nije posao, već ono što jesi” - rekao je Kontra. Sarriju fudbal nije posao, već nešto mnogo više od toga. Bitak njegovog postojanja. Odluka da se u potpunosti prestane
baviti bankarstvom i prebaci na fudbal, bila je, kako sada stvari stoje, jedan od najboljih poklona ne samo navijačima Napolija, nego svim iskrenim zaljubljenicima u najvažniju sporednu stvar na svijetu.

Sansovino i Empoli

Maurizio Sarri je najbolji primjer kako se iz najvećih dubina može popeti na najviše vrhove. Dovoljni su znanje, upornost, vjera u sopstvene mogućnosti i, naravno, doza sreće. Također, potrebno je i razumijevanje porodice i njihova bezuslovna podrška. Sarri je imao sve. Nakon što je preuzeo Sansovino, klub koji je igrao u šestom rangu talijanskog fudbala, obećao je supruzi kako će odustati od fudbala ukoliko u roku od tri godine ne osvoji titulu. Nisu mu trebale tri godine, dovoljna je bila samo jedna da sa Sansovinom izbori promociju u viši rang, da bi već naredne godine uspio sa Sansovinom doći i do četvrte lige. Rezultati za svaku pohvalu, no bilo je nešto mnogo važnije od rezultata. Način na koji je Sansovino igrao, bio je za svaku pohvalu. Igrali su prelijep (da, priznajem, ljepota je u oku posmatrača) fudbal. Igra je imala početak i kraj, bili su nevjerovatno disciplinovani, igrali su napadački fudbal. Sarri je vodio računa o svemu. Apsolutno svemu. Uostalom, ne zovu ga bez ikakvog razloga Mister 33. Naime, u svom notesu, Sarri je imao čak 33 napadačke akcije prilikom izvođenja prekida. Igrači, iako u to vrijeme amateri, slijepo su slijedili Sarrijeve zamisli. Rezultati koje je napravio sa Sansovinom, te poslije i ulazak u Serie C1 sa Sangiovanesseom, nisu bili nezapaženi. Išao je korak po korak i 2005. godine preuzeo Pescaru koja se tada takmičila u Serie B. Nažalost, tamo se nije dugo zadržao. Nakon samo godinu dana, Sarri je napustio Pescaru. No, nije se predavao. Čekao je svoju priliku. U narednom periodu, vodio je Arezzo, Avellino, Veronu, Peruggiu, da bi 2012. godine stigao poziv Empolija koji se takmičio u Serie B. U prvoj Sarrijevoj sezoni na mjestu glavnog trenera, Empoli je završio na četvrtom mjestu, ali je ispao u doigravanju od Livorna. No, naredne sezone, Empoli je završio kao drugoplasirana ekipa i nakon šest godina izborio plasman u najviši rang talijanskog fudbala. Sarrijev uspjeh, no opet je to ostalo nekako ispod radara. Od Empolija u Serie A niko ništa nije očekivao.

Predviđali su im ekspresan povratak u Serie B, najviše zbog oskudnosti igračkog kadra. Sarri nije dijelio mišljenje većine sportskih analitičara, a na kraju sezone uspio je sačuvati Empoli od ispadanja zauzevši 15. mjesto. Sarri je, poput Pepa Guardiole, znao prići svakom igraču posebno i izvući najbolje iz njega. Uostalom, pod njegovim vodstvom uočljiv je nevjerovatan napredak Daniele Ruganija, Simonea Verdija i Riccarda Saponare. Defanziva Empolija bila je sinhronizovana. Znalo se u svakom trenutku kad, kako i zašto se treba pomjeriti u jednu ili drugu stranu. Samo gledajući Empoli, mogao se donijeti zaključak o njihovim treninzima i o tome koliko vremena provode uigravajući određene trenerske zamisli.

De Laurentisov poziv

De Laurentis je u Sarriju vidio što niko drugi nije. Dobro, ne baš niko. Arrigo Sacchi je, razgovarajući sa Berluschonijem, uporno predlagao Maurizija Sarrija kao trenera koji bi Milan mogao vratiti na staze stare slave. Galliani i Berluschoni nisu poslušali Sacchijev savjet, jer da jesu, postoji velika mogućnost da Milan ne bi došao tu gdje jeste i ne bi, na žalost svih navijača Rossonera, pao u prosjek. Za razliku od Berluschonija i Gallianija, De Laurentis je prepoznao Sarrijev kvalitet. Uostalom, gledao je kako je igrala ekipa Empolija; kako su, uprkos svim prognozama, uspjeli sačuvati prvoligaški status. Empoli je igrao lijep fudbal, baš kao i Sansovino. Tečno, sa puno dodavanja, puno trke, koristili su mane protivnika, vješto skrivajući vlastite. Napoli je, za Sarrijeve uslove, imao prejak tim. Taktički i tehnički dotjerani igrači, bili su izmrcvareni Benitezovim metodama i taktičkim zamislima. Sarri je znao kako doprijeti do njih i kako im usaditi temelje na kojima počiva njegovo poimanje fudbala. Jedini problem bio je hoće li imati dovoljno vremena za to, jer je uvijek postojala mogućnost da i De Laurentis, kao prethodni poslodavci, neće imati strpljenja i neće čekati da igrači prihvate sve Sarrijeve zamisli i zaigraju najbolji fudbal. Srećom, De Laurentis nije bio nestrpljiv. Napoli se mučio u prvih nekoliko utakmica pod Sarrijem, igrači su polako upijali kretnje u tadašnjem 4-3-1-2 sistemu. Ipak, pravi potencijal ekipa je pokazala prešavši na formaciju 4-3-3 (Lazio našeg Senada Lulića, postao je prva žrtva novog Napolija). Napoli je sezonu završio kao drugoplasirana ekipa, devet bodova iza nevjerovatnog Juventusa. Higuain je imao sezonu iz snova postigavši čak 36 ligaških golova, ali najveći napredak pokazao je Insigne. Pod Sarrijem je počeo pokazivati puni potencijal. Prije je znao povremeno bljesnuti, a zatim nestati na nekoliko utakmica, no pod Sarrijem to nije bio slučaj. Insigne je igrao kao lijevo krilo, ali imao je svu slobodu u igri. Letio je terenom, koristio prostor kojeg su svojim kretnjama otvarali Higuain, Callejon i(li) Mertens, ulazio u prilike, postizao golove, driblao, asistirao. Do dolaska Sarrija, Napoli se činio kao “one man team”, a taj čovjek bio je Higuain. Sarri je to promijenio. Napoli je postao dobro uštimana ekipa, a ne ekipa koja isključivo ovisi o raspoloženju jednog igrača. Hamšik je također dobio drugu ulogu. Sarri je zahtijevao od njega da bude na svakom dijelu terena; da se povuče i duboko u svoju polovinu i učestvuje u samim počecima gradnje napada. Učinio je i Hamšika boljim. Od Jorginha je napravio možda i najboljeg registu u ovom trenutku.

Sarri, poput Guardiolinih ekipa i Barcelone, forsira Juego de Posicion sistem. Kada ekipa ima loptu, tačno se zna gdje stoji svaki igrač. Nema mjesta za paniku, ispucavanje lopte koje bi na koncu dovelo do gubljenja posjeda. Ne. Igra se strpljivo, kratkim, tečnim pasovima, od štopera se traži da se brže oslobađaju lopte, te da uz pomoć Jorginha natjeraju protivnike da ih napadnu, da bi se onda tečnim pasovima lagano riješili bilo kakvog pokušaja presinga loptom prema bočnim igračima, koji tada dobiju mnogo brisanog prostora. Hysaj i Ghoulam su profitirali zahvaljujući ovakvom načinu iznošenja lopti, a svoje mjesto u udarnih 11 sasvim zasluženo ima i Allan. Ne želivši ništa prepustiti slučaju, Juventus šalje nepristojnu ponudu za Higuaina, čovjeka koji je postizao golove kao na traci. No, odlaskom Higuaina, nije stala napadačka moć Napolija. Povreda Milika, natjerala je Sarrija na, u prvi mah, čudnu odluku – da koristi Mertensa kao centralnog napadača u formaciji 4-3-3. Još jedan genijalan potez. Kretnje napadačkog trojca Napolija bi se morale izučavati. Insigne, Mertens i Callejon, mijenjali su pozicije, izvlačili protivničke odbrane, izluđivali svoje čuvare. Napoli je sezonu završio na trećoj poziciji, ali sa 94 postignuta pogotka. Napadački trojac postigao je čak 60 ligaških golova. Sarri svakog dana živi fudbal. Prati svaki pokret, puni bilježnicu novim zamislima, kretnjama, proučavanjem protivnika. Napoli igra učinkovit fudbal, akcenat je na posjedu i pas igri, ali ne kao kod Guardiolinih ekipa s kojim se Napoli često poredi. Napoli brže iznosi loptu, češće koristi okomite pasove, a igraju i nešto drugačiji presing. Sarrija porede sa Guardiolom. Te usporedbe nisu neutemeljene. Nijedan ne odstupa od svojih principa, nijedan nije okrenuo leđa fudbalu, a spremni su se u svakom trenutku prilagoditi i izvući najbolje iz svakog pojedinca u kolektivu.

Sarrijev Napoli ove sezone ima priliku uzeti Scudetto protiv velikog Juventusa. Nemoguć zadatak za bilo koga, ali Sarri nije bilo ko. On je osoba koja bi porazila zmaja koji riga vatru i tako odbranila svoj grad. Zašto ne bi porazio i velikog Juventusa?! Zašto ne bi ispričao jednu od najboljih bajki modernog fudbala?