Dao je gol u derbiju, pa radio u GRAS-u: "Teže mi je bilo zaustaviti tramvaj nego Sarajevo" · Intervju

Fatićevo ime na bosanskohercegovačkim stadionima se prolamalo početkom ovog stoljeća, ponajviše 2001. godine, kada je Željezničar u 77. po redu derbiju ostvario najveću pobjedu na Koševu. U sjajnom ambijentu Željezničar je priredio debakl ljutom rivalu slavivši sa uvjerljivih 3:0, a osim Mirsada Bešlije i Samira Muratovića u strijelce se tada upisao i Nermin Fatić.

Da je tanka linija od zvijezda do zaborava na svojoj koži Fatić je osjetio kasnije. I dok su neki igrači iz njegove generacije po završetku karijere postali uspješni menadžeri i treneri, Fatić je imao nešto drugačiji životni put. Krenuo je vožnje tramvaja, da bi preko tramvajskih šina stigao stigao do pozicije menadžera, ali ne igrača, već eminentnih ugostiteljskih objekata.

Kako se bliži derbi, Fatića smo odlučili posjetiti na njegovom radnom mjestu gdje se, između ostalog, prisjetio svoje karijere, derbija, a osvrnuo se i na poslove koje je radio otkako je kopačke 'okačio o klin'.

"Eto, sutra nam je ponovo derbi. Ne smijem se usuditi da prognoziram nešto, jer to su utakmice u kojima nema favorita, obično pobjeđuje onaj koji bude više motivisan i raspoložen. Pozicija na tabeli i trenutna forma uopšte ne igraju ulogu. Nedavna dešavanja su možda malo poljuljala atmosferu unutar Željezničara, ali, kao što sam već rekao, vjerujem da to neće značiti ništa u derbiju i da će Plavi na kraju ostvariti pobjedu. Svejedno je ko će zabiti, može i golman", govori raspoloženi Nermin Fatić (41) na početku razgovora za SportSport.ba.

Foto: S.Bošković/SportSport.ba

Odigrao je Fatić u karijeri nekoliko derbija, a naravno, najdraži mu je onaj iz 2001. godine.

"Svaki derbi ima svoju draž, nijedan nije isti. Ako bih morao izdvojiti jedan, to bi definitivno bio onaj iz 2001. godine u kojem sam upravo postigao pogodak. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kada sam vidio da lopta odlazi u gol, neprocjenjivo. U tom momentu se naježite, jednostavno ne znate gdje biste od sreće. Ono što mi je posebno drago, jeste da, iako je prošlo skoro 20 godina, i danas se oni stariji navijači sjećaju toga i često kada me zaustave razgovaramo o tome."

Sjeća se Fatić da su derbiji u odnosu na danas bili mnogo kvalitetniji. Kako na terenu, tako i izvan. Uoči utakmice su bili podijeljeni ugostiteljski objekti, gradski kvartovi...

"Ranije su svi nekako bili 'nabrijani' na tu utakmicu. Bilo je nervoze, svega, a ponajviše dobrog nogometa. Evo, sutra je derbi, međutim ne može se reći da se osjeti euforija. Šta je razlog, je li u slabijem kvalitetu ili nečemu trećem, stvarno ne znam. Zato bih volio da igrači sutra daju sve od sebe i da publika zadovoljna napusti stadion."

Foto: S.Bošković/SportSport.ba

Sa većinom saigrača iz Željezničara je i danas dan u kontaktu, a govoreći o njima neke je posebno izdvojio.

"Puno je bilo igrača s kojima sam dijelio svlačionicu. Danas sam sa skoro svima u odličnim odnosima, viđamo se s vremena na vrijeme, igramo termine... To su prijateljstva za cijeli život. Ako bih nekoga od njih morao izdvojiti, barem po pitanju umijeća s loptom, na mene su najveći trag ostavili Muharemović, Vazda, Pehlivanović, pa Adžem... Ma, ima ih... Bolje da ne idem dalje, jer nekoga ću sigurno zaboraviti."

U Željezničaru mu je trener bio Amar Osim s kojim je sarađivati, kako kaže, zadovoljstvo.

"Amar je odličan trener. Shvatao je nas igrače, a i mi njega. Meni je bilo fenomenalno sarađivati s njim. Ono čime me je 'kupio', jeste to da je gotovo u svakoj situaciji bio korektan. Igrao je onaj ko je zaslužio i ko je u tom trenutku bio spreman da ispuni ono što očekuje."

Fatić je osim u Željezničaru igrao i u Olimpiku, kao i u makedonskoj Renovi s kojom je tada osvojio i nacionalni Kup. Priznaje da karijerom nije mnogo zadovoljan...

"Najveća nesreća za moju generaciju je ta što smo taj period u kojem smo možda trebali nešto uraditi proveli u ratu. Prije prvog derbija karantin mi bio na Žuči, na liniji, odakle sam onako bez trenažnog procesa dolazio igrati utakmicu. Nije bilo lako u takvim okolnostima nadati se nečemu, mada bilo je onako kako je suđeno. Ne vrijedi se sada vraćati u prošlost. Nogomet mi je, ako ništa, dao sjajna prijateljstva."

Danas je daleko od nogometnih terena.

"Život je nepredvidiv. Znate kako kažu, ako hoćete da nasmijete Boga, pričajte mu planove. Nakon završetka karijere upoznao sam čovjeka, a danas prijatelja, koji je vlasnik eminentnih ugostiteljskih objekata u Sarajevu i tako sam sa njim krenuo u posao. Nedostaje mi nogomet ponekad, naravno, ali, sada sam u nečemu drugom i ne žalim se."

Otkrio nam je Fatić i kako je jedno vrijeme bio zaposlen u GRAS-u, radio je kao vozač - tramvaja.

"Bilo je to kratko. Većina nogometaša kada završi karijeru, a ne zaradi mnogo, nema mogućnost da bira šta će raditi. Od posla koji se radi časno i pošteno nikada nisam bježao, mada moram priznati da to nije lagan posao. Valja odgovarati za toliko ljudi u vozilu... Sjećam se da mi je najteže bilo zaustavljati tramvaj, jer zamislite kako je to ako je on težine 30 tona. Ma, teže nego pobijediti Sarajevo", našalio se Fatić na kraju razgovora za SportSport.ba.