Jedna si i jedina i u Lisabonu

Zmajevi su igrali prvi susret baraža sa domaćom selekcijom, a na istorijsku priliku krenulo je na hiljade navijača Bosne i Hercegovine iz cijelog svijeta. Zajedno sa fotoreporterom Dejanom Miholjčićem, kojeg sam tek upoznao na sarajevskom aerodromu, uputio sam se put prijestolnice Portugala, sa tegom u želudcu.

Avion u aranžmanu Centrotransa uzletio je prema Splitu, gdje smo stali da natočimo gorivo, a onda je uslijedio trosatni let prema Pirinejskom poluostrvu, tačnije njegovom zapadnom dijelu. Do mene u avionu sjedio je kolega Marjan Mijajlović, sa djevojkom Marinom. Profesionalan, kao i uvijek, Marjan se dao u posao, spremajući se za komentar utakmice. Kasnije je zaspao, završivši posao.

Dolazak u Lisabon

U Lisabon smo sletili nakon nešto više od tri sata leta. Atmosfera među navijačima na visokom nivou. Na neuobičajeno visokom nivou bila je i temperatura u prijestolnici Portugala. Oko 18 stepeni. Taman.

Po dolasku u Lisabon, zajedno sa kolegama sa BH Radija 1 uputio sam se ka hotelu Merriot, gdje su odsjeli reprezentativci Bosne i Hercegovine. U hotelu na desetine navijača BiH. Reprezentativci su stigli nešto ranije i razišli su se po sobama, odmarajući se za večernji trening, koji je bio planiran da se održi u 21 sat po vremenu u Lisaonu. Sat prije, Ćiro je održao konferenciju za medije na stadionu Luz.

Impresivni stadion

Došavši na stadion, imali smo šta vidjeti. Velelebno zdanje, koje prima oko 65.000 gledalaca, koje u svom sklopu ima bazene, košarkaške terene, teniske terene... Da je nama nešto ovako, pomislih.

Ćiro je na presicu došao prilično opušten. Novinarima je izdiktirao sastav, kazavši kako nema razloga nešto kritii, jer su Portugalci svakako već dobro prostudirali našu selekciju. Tajni nema.

Počeo je i trening. Među bh. novinarima našao se i priličan broj naših navijača, koji su se uspjeli provući pored obezbjeđenja i ući na stadion, kako bi pratili trening. Potez treninga pripao je Zvjezdanu Misimoviću, koji je uhvatio jedan volej i topovski matirao Asmira Begovića. Miske je nagrađen aplauzom svih prisutnih. Majstor je majstor, iako je dan poslije bio neprepoznatljiv na terenu.

Kokain i hašiš

Nakon treniga večera u hotelu i hvatanje izjave. Svi su optimistični, iako svjesni da je pred Zmajevima teška zadaća. Zajedno sa nekoliko kolega uputili smo se u centar grada, gdje su se već tokom dana na trgu Rossio počeli okupljati navijači Bosne i Hercegovine. Taxi je u Lisabonu izuzetno jeftin i za nas strance najbolja opcija. Ni govora nema o "pljački" taxista. Pet eura od hotela do trga i nazad. Sve se zna u cent.

Maltene nismo ni izašli iz taxija, kolegi Vedranu Radenoviću i meni prilazi domaći diler i "munta" nas da kupimo kokaina ili hašiša, zavisi za šta smo raspoloženi. Uljudno mu se zahvaljujemo na ponudi i prelazimo, za svaki slučaj, na drugu stranu ulice. U društvu već spomenutnog kolege Radenovića, te Avde Avdića i Roberta Šehtla (FTV, 60 minuta), temperamentnog Mostarca Saše Ibrulja (Dnevni List), Nedima Hasića (Slobodna Bosna), te Fahrudina Pjanića, oca našeg reprezentativca Miralema, sjeli smo u obližnju baštu. Ništa posebno, popili po piće i krenuli nazad u hotel, kad eto marice sa upaljenim policijskim sirenama...

Avdić, valjda navikao da ide za zvukom policijskih sirena, odvukao nas je na "mjesto zločina", ispred McDonaldsa. Informacije koje smo dobili kažu da je došlo do manjeg okršaja između navijača BiH. Situacija se uglavnom brzo smirila, nije bilo povrijeđenih ni uhapšenih, te smo se rahat mogli uputiti ka toliko željenim hotelskim krevetima.

Nervoza je u zraku

Svanuo je dan toliko čekane utakmice. Nervoza se može u zraku opipati. Jutro je i odlazim ponovo na trg Rossio. Prizor koji sam tu zatekao izazvao je buru emocija u meni, ali i svakom Bosancu i Hercegovcu koji se tu zatekao. Kompletan centralni lisabonski trg ofarban je u žuto plave boje Bosne i Hercegovine. Iz hiljada grla ori se "Jedna si jedina...". Bh. navijači počeli su polako zagrijavati dlanove i grla za utakmicu.

Upoznajem se sa nekoliko navijača koji su to jutro avionom stigli "preko bare", iz Detorita. Pokazuju mi transparent. Tu su i navijači iz Tomislavgrada, sa velikim transparentom. Situacija se zagrijava, ali bez ijednog incidenta. Pije se, pjeva se, a Portugalci radoznalo prilaze i bilježe momenat mobitelima i fotoaparatima.

Bliži se početak utakmice. Ponovo smo svi u hotelu i vijećamo da li sačekati autobus koji u 18:45 polazi ispred hotela, ili da li da idemo taxijem. Koncenzusom odlučujemo izglasati prvu opciju. U holu hotela gledamo utakmicu baraža između Grčke i Ukrajine. Pridružuje nam se i Zvjezdan Misimović, koji se žali da u sobi nema kanala koji prenosi taj susret, staje do nas i pratimo dosadan susret. Miske moli da ga ne pitamo ni za kakve izjave, ali se strpljivo i sa smješkom slika sa ama baš svakim navijačem koji mu to zatraži. A navijača je bio pun hotel...

U autobusu za stadion bh. novinari, ali i dosta nepoznatnih "likova". Vjerovatno su to navijači koji su ugrabili priliku da se prebace do stadiona.

Putešestvija oko stadiona

Dolazimo na stadion, nakon što nas je portugalski vozač propisno izvozao oko njega. Ostavlja nas ispred kapija i tu počinje svojevrsna avantura Radenovića, Ibrulja, Avdića, kamermana 60 minuta Šehtla i fotoreportera SportSport.ba Miholjčića. Naime, po izlasku iz autobusa gubimo kontakt sa ostatkom bh. novinara i počinje naša potraga za ulazom za novinare, odnosno mjestom gdje ćemo podići akreditacije za utakmicu.

Dolazimo na ulaz 30, gdje su nas uputili. Tamo nas redar blijedo gleda i govori kolegi Ibrulju da je mjesto na kojem trebamo biti lijevo od nas "iza zida, na prodajnom štandu". Ok. Idemo dobrih stotinjak metara, direktno kroz armiju navijača Portugala, kroz koje se, zajedno sa svom našom opremom, zaista bilo teško probiti. Dolazimo na željeno mjesto, ali nam tu saopštavaju da oni nemaju ništa s tim, te da moramo potražiti ulaz 26, na suprotnoj strani stadiona od one na koju je redar uputio "vatrenog" Mostarca.

Nervozni Mostarac

Ibrulj na to prilično burno reaguje i pomalo gubi živce, saopštivši redaru na korektnom engleskom šta misli o njihovoj organizaciji. Uspijevamo ga nekako smiriti i nastavljamo putešestviju oko stadiona. Stižemo na odredište zvano ulaz 26, ali se ispostavlja da ni to nije tražena adresa. Nasmiješena redarka obećava da će nas upravo ona uputiti na mjesto na kojem trebamo uzeti akreditacije i konačno ući u stadion. Kaže ona da je to na ulazu broj jedan i da će nas ona uputiti kako do njega doći. Ponovo se probijamo kroz gužvu, a redarka mi govori kako je ljuta jer se na stadionu pušta brazilska muzika, iako igra Portugal. Htjedoh joj na to reći da je to ništa u usporedbi s onim šta se u BiH dešava kada igra njena reprezentacija u istom terminu kada i selekcije susjednih nam Hrvatske i Srbije, ali bi mi mrsko vrištat na engleskom. Kao da to nju zanima.

Do ulaza broj jedan gurali smo se dobrih desetak minuta. Naravno, kada smo stigli tamo, redari su nam rekli da ni to nije to. Treba da idemo dalje, pa ćemo valjda naći to tražimo. Kolektivno gubimo živce, ali se nakon još desetak minuta hoda ukazuje prostorija, koja nije ni na jednom ulazu na koji su nas uputili. Slučajno ili ne?

Proud to be Bosnian (and Herzegovinian)

Ok, uzimamo konačno akreditacije u ulazimo na stadion. Slika je više nego impresivna. Prelijepo fudbalsko zdanje, obojeno u nacionalne boje Portugala, ali i BiH. Emotivni udar je doživio svaki bh. građanin u subotu navečer na stadionu Benfice, kada je oko 3.500 naših navijača nadglasalo 57. 000 Portugalaca i kada se Luzom orilo "Volim te Bosno". Divan osjećaj. Proud to be Bosnian.

Prečke i stative koje su pogađali naši reprezentativci umalo nisu izazvale pokoji srčani udar. Kolega Muhamed Bikić sa Hayata sav se tresao. Kao i svi mi, vidio je loptu u golu. Nažalost, ona nije ušla. Iako je od mene bio udaljen dvadesetak metara, itekako sam čuo Mijajlovića kako vrišti u mikrofon. Ali ni Marjan nije zagalamio GOOOOOOOOOOOOOL. Nek' zagalami u srijedu u Zenici.

Utakmica je završila, te smo se uputili nazad ka hotelu, nakon konferencije za medije na kojoj se Ćiro brecnuo na pojedina novinarska pitanja. Ništa strašno i ništa zlonamjerno selektore. Ušli smo u autobus i primjetili da među nama nema Samira Šišića iz Sport Centra. Zaustavljamo autobus, kad Šiša trči kroz mrak i kišu, koja je počela padati neposredno nakon kraja utakmice. Jedva je stigao i krećemo ka hotelu. Komentari standardni. Jesmo li mogli više, jesu li Pjanić i Muslimović trebali ući ranije, kakve su nam šanse u Zenici, vidjećemo.

U hotelu atmosfera se nije pokvarila. Svi su uvjereni da je poraz od 1:0 nadoknadiv. U Zenici će biti drugačije, iako neće biti kartoniranih Rahimića, Spahića i Muratovića. Sutradan avionu uzlijeću, onaj sa reprezentativcima BiH kasni gotovo dva sata, i vraćamo se u BiH. Poluvirjeme je i Operacija Portugal kreće u svoju završnu fazu.