Sve je super i sve je za pet!

Diego Armando Maradona bio je sjajan fudbaler, vjerovatno najbolji svih vremena dok u Barceloni nije stasalo nisko čudo od djeteta - Lionel Messi. Mali zeleni, kako je svojevremeno prozvao kolega Zvonimir Magdić Amigo bio je (i ostao?) legenda svjetskog fudbala.



Prvi put sam ga gledao na Svjetskom prvenstvu 1986. godine protiv Južne Koreje. Argentina je dobila tu utakmicu sa 3:1, strijelci su bili Ruggeri i dva puta sadašnji generalni menadžer Real Madrida Jorge Valdano, ali je u sjećanju ostao Mali zeleni.



I sve dok je igrao, Maradona je bio - Maradona. Međutim, kokain, alkohol i buran život uzeli su danak, a Mali zeleni se izgubio u svijetu raskoši i fudbala. Danas se Maradona vraća na Svjetsko prvenstvo u liku selektora svoje Argentine, ali sada kada ga gledam nema onog osjećaja u stomaku, koji je bio 1986. godine u Meksiku.

Uz dužno poštovanje ostalim reprezentacijama, Argentina u Južnoj Africi ima najjači sastav, barem ako je suditi po imenima. Carlos Tevez, Sergio Aguero, Diego Milito, Gonzalo Higuain... imena su koja tjeraju strah u kosti protivničkim golmanima, ali njih vodi selektor koji je debelo platio danak porocima i koji je izabran na mjesto selektora samo iz jednog razloga - da skrene pažnju javnosti sa (ne)rada Fudbalskog saveza Argentine. Isti recept su i u Bosni i Hercegovini pokušali primjeniti sa Miroslavom Blaževićem.

Argentina je u prvom meču igrala sasvim dobro i pobijedila Nigeriju. Ali, ta Nigerija nije ni nalik onoj iz vremena Jay Jay Okoche, Sundey Oliseha, George Finidija, Daniela Amokachija i društva i nije pravo mjerilo. Gaučosi će velikih problema imati kada se sastanu sa reprezentacijom koja ima nekoliko zvijezda i selektora koji zna taktiku. Maradona je ne zna.

Znate li, možda, ko je Ariel Garce? Ni ja nisam znao do prije neki dan. To vam je igrač ispodprosječne argentinske ekipe Colone iz Santa Fea, a on je u Južnu Afriku stigao na Maradonim poziv umjesto kapitena evropskog prvaka Intera, superiskusnog Javiera Zanettija. Mali zeleni ne voli igrače koji igraju u Evropi, pa prednost daje onima koji igraju u Argentini, što ne bi bilo toliko loše da razlika u kvaliteti nije drastična.

Dobro, možda smo prestrogi prema Maradoni. Možda Argentina zaista nešto i napravi u Africi. Vidjećemo.

Dok iza Maradone stoji kompletna argentinska javnost i činjenica da je sasvim neiskusan kao trener, šta onda reći za selektora Francuske Raymonda Domenecha? Francuska bi, da nije Domenecha, sasvim sigurno bila u najužem krugu favorita za osvajanje Svjetskog prvenstva. Međutim, sa ovim čudakom na klupi, Galski pijetlovi se ne ubrajaju čak ni u onaj drugi krug favorita.

Blijeda i anemična igra ekipe koja u svojim redovima ima superstarove poput Francka Riberya, Thierry Henrya, Nicolasa Anelke ili Floranta Maloude preslika je trenerskog poimanja Raymonda Domenecha, vjerovatno najgoreg selektora u istoriji ove zemlje.

Francuska je u Južnu Afriku stigla na mala vrata. Tačnije, stigli su tamo prevarom! Thierry Henry je "žabljom rukom" presudio hrabrim Ircima u baražu i samo je (samo)volja predsjenika FIFA Seppa Blatera učinila da Francuzi stignu na Rt dobre nade. Marketinški privlačni Francuzi za FIFA su bili dalko bolji izbor od "nezanimljivih" Iraca.



Međutim, ni Blatter ne može pomoći raspadu jedne generacije. Domenech je odlučio da u Afriku ne povede napadača Real Madrida Karima Benzemu i sjajnog vezistu Arsenala Samira Nasrija. U Francuskoj se nagađa da ova dvojica fudbalera nisu dobila poziv ne zbog loše forme, već zbog činjenice da su obojica arapskog porijekla, a Domenech im, navodno, nikada nije bio sklon.

Takva stvari poptuno su poremetile igru Francuske, pa poraz od nejake Kine u pripremnoj utakmici, te remi sa Urugvajem u prvom kolu, nikom ne ulijevaju optimizam što se Tricolora tiče.

Šteta je samo što Domenech odlazi nakon ovog Svjetskog prvenstva. Šteta zbog Bosne i Hercegovine koja se nalazi u istoj grupi sa Francukom u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, jer bi sa Domenechom na klupi Zmajevi, u to sam siguran, bili favoriti grupe.



Dobro, ostavimo na miru selektore, ali da li će nas, gledaoce, na miru IKADA ostaviti nepodnošljive trube domaćih navijača, vuvuzele? Razumljivo je da svako ima pravo da navija kako hoće, sve dok to ne preraste u nasilje, ali nepodnošljiva buka sa tribina je nasilje za uši! Jednoličan, monoton i iritirajući zvuk vuvuzela oduzima nam dio one prave fudbalske atmosfere na koju smo navikli. Umjesto huka i pjesme sa tribina prisiljeni smo na zvučnu torturu.

U do sada odigranim utakmicama nije bilo većih sudijskih grešaka, na koje smo navikli sa predhodnih svjetskih prvenstava, ali to ne znači da ih neće biti. Blatter i društvo svojski se trude da sudijsku pravdu dijele sudije iz svih djelova zemlje, što je plemenita namjera, sa katastrofalnim posljedicama. Sjećate li se Byrona Romera, sudije iz Ekvatora koji je najzaslužniji što je Južna Koreja na Svjetskom prvenstvu 2002. godine (koje se, koje li slučajnosti, održavalo u toj zemlji i Japanu) plasirala u polufinale? Da li će se nešto slično desiti u Južnoj Africi ostaje da se vidi.



Ipak, Svjetsko prvenstvo je tu. Mjesec dana uživanja koje nam neće pokvariti ni vuvuzele, ni sudijske nepravde, ni padovi na kladionici, pa ni komentatori koji kažu kako je "Jin Sung Park pretrčao 8.000 kilometara". Neće nam ga pokvariti ni supruge, djevojke, majke i sestre, koje bi umjesto Messija, Sneijdera i Rooneya radije gledale nešto drugo. Ovo je vrijeme praznika za sve ljubitelje fudbala i nećemo dati da nam išta to pokvari.