Šta je nama pobjeda u Zenici?

Naravno, neko će se s pravom zapitati koji to meč nama nije važan. Ipak, ovaj je bio drugačiji. Pobjeda bi nas ostavila u igri za plasman na Euro. Pobjeda bi nam, u jeku priča o sve izglednijoj suspenziji, bila dodatna nada. Napokon, pobjeda bi barem nakratko navukla osmijeh na uglavnom snuždena lica Bosanaca i Hercegovaca. Poraz bi bio tragedija: sportska, emotivna, nacionalna.

Ipak, bijaše pobjeda; mučna, teška, stresna, dugo čekana i prestrahovana ali ko najbistrija voda čista i zaslužena pobjeda. Keno, Edo, Vedo, Mire, Raha, Lula, Spaha i ostali opet su nas obradovali ostavivši svoja srca na travnjaku Bilinog polja. No, ova pobjeda ima svoju draž i težinu. Zašto?

Protivnik je bila Rumunija. Ruku na srce nije to ona ''Hadži generacija'' koja je u evropskim i svjetskim razmjerama imala ime i renome. Ipak, Mutu, Chivu i Marica nisu niti smiju biti imena za potcijeniti. Bili smo pametni i nismo ih ni potcijenili ali ni precijenili nego baš onoliko koliko treba. 

Pored toga, utakmicu je natkrilio čudni veo neizvjesnosti koji, istina, još uvijek traje. Šta ako nas suspenzuju? Ima li razloga igrati? Kakva je budućnost nacionalnog tima? Malo ko zna kvalitetan odgovor. Taj teret na leđima je u subotu na Bilinom polju valjalo nositi a praviti se da ga nema. I tu smo uspjeli.

Konačno, prvi smo primili gol i došli, po nekom nepisanom pravilu, u mat situaciju iz koje smo se rijetko znali izvući. Neki to nazivaju pehom, neki pravdaju mentalitetom ali je činjenica, a godine i utakmice su to puno puta pokazale, da se teško ''vraćamo''. I to smo uspjeli. 

Marica je zabio i pomalo prepotentni Rumuni su došli na svoje. Ipak, Vedo i Edo su se pobrinuli da to ne bude tako. Dakako, ne samo njih dvojica. Naš tim je pokazao kako se igra za svoju nacionalnu ekipu. Ko je doskora znao za Lulića a momak je bio čudesan. Puel ubija Pjanića i to je jasno ali Mire je Mire, tih, hladan i strpljiv. O umijeću ne treba trošiti riječi. 

Spaha? Beton sa lavljim srcem. Rahimić na plećima ima godina, ali u nogama čaroliju. Keno se zna poigrati sa živcima navijača ali čupa nemoguće.

Nabrajati bi mogli u nedogled. Epilog je jasan – ova pobjeda je nama puno više od pobjede. To je naš ponos i inat. Spaha je poručio ''foteljašima'' da sada razmisle. 

Nisam siguran da će razmisliti ni oni ni Benz ni ostali koji nam kroje fudbalsku sudbinu. Siguran sam u nešto drugo. Te magične 26. martovske noći u Zenici svi su naučili nešto važno. BiH zna i može igrati srcem, igrati iz inata svima, a kada BiH igra tako, nijedno takmičenje nije nedostižno. Kad Bosna igra iz inata i nova Grčka je moguća.