Nakon Lisabona možemo izaći jači, ako...

To nije samo slučaj sa fudbalskom reprezentacijom BiH, već i kod ostalih naših selekcija, bilo da pričamo o košarkašima ili rukometašima. Kada pucamo u odlučujućim utakmicama, pucamo po šavovima nezaustavljivo i to je ono najgore. Mi smo uz sve probleme, bez ikakve igre do 72.minute imali aktivan rezultat. Nije važno kako smo i na koji način do tih golova došli, mi smo bili tu iako sa čovjekom manje, ali kao da očito nismo planirali da se možemo naći u toj situaciji, ili da možemo gubiti 2:1 na poluvremenu, ili da Ronaldo može zabiti gol...

'' Kad smo dali drugi gol, kad je bilo 3:2, da je još sedam - osam minuta ostao isti rezultat poslao bih Ibiševića u igru'' rekao je selektor Sušić nakon utakmice.

Postavlja se pitanje zašto čekati da protivnik napravi potez, u ovom slučaju da zabije četvrti gol. Zašto ? Selektor je od početka priprema pričao o tome koliko je Portugal  jak, realno bojao se katastrofe koja se na kraju  dogodila. Da li bi katastrofa bila veća da smo više riskirali. Sumnjamo, jer bez obzira koliko zvijezda, majistora imate u selekciji, kada vas neko napadne, ekipa se povlači, brani, dijelovi drugog poluvremena iz Zenice su to potvrdili.

Još jedna stvar upada u oči. Selektor je kako kaže tražio od igrača da izbjegnu prekršaje na 15-20 metara od našeg gola. Već u sedmoj minuti napravljen je prekršaj na trideset metara od gola. Da stvar bude gora u trenutku prekršaja, Ronaldo nije niti ''gledao'' prema golu Begovića,  oko njega su bila tri, odnosno četiri igrača naše reprezentacije.

Kod drugog gola Nanija, najbliži naš igrač bio je nekoliko metara od strijelca gola, bloka ni blizu. Crveni kartoni su posebna priča. Još u prošlom baražu se znalo da Roberto Rosetti ne toleriše prigovore, pa je Salihović zbog prigovora dobio crveni, Sušić nije mogao na ovog igrača računati četiri utakmice.

Ovaj put je Lulić ušao u raspravu sa sudijom pa je pocrvenio, ko zna da li će i on zaraditi kaznu kao Salihović. Nije isključeno. Sve su ovo stvari na koje se moralo biti spremno i za slobodnjake i za Ronalda i za pritisak i za eventualne greške sudija koje po tradiciji idu na našu stranu, a nismo.

Nažalost, nakon utakmice u silnim komentarima nije krenuo sa detaljnijom analizom golova, grešaka, već se počelo pričati o tome ko će igrati dalje, je li pojedinačno kriv onaj ili ovaj, hoće li Sušić biti selektor, šta je radio sudija.

A na greškama se najbolje uči i ona reprezentacija koja je prava upravo nakon ovakvih utakmica može izaći kao jača bez obzira ko bude igrao prvu narednu utakmicu ili ko bude selektor. Mi do sada nismo puno toga naučili, a mogli smo i nakon poraza od Francuske, Rumunije, remija u Tirani. Nismo naučili niti nakon Danske na Koševu, ni Srbije u Beogradu, pa ni Portugala prije dvije godine. To je puno važnije od stvaranja euforije nakon pobjeda nad Rumunijom, Albanijom i Bjelorusijom. Te pobjede ne mogu biti garant plasmana na veliko takmičenje, za ulazak u društvo najboljih morate uzeti jedan ''pravi skalp'' a mi već dugo vremena nismo.