Grupa D - grupa smrti

Engleska:
Ko još vjeruje u neki pravi rezultat reprezentacije Engleske? Zadnji je bio u Italiji 1990. godine, nakon toga su bili u polufinalu EP šest godina kasnije, nakon čega je uslijedio pad. Kako je rastao Premiership, tako je reprezentacija padala iako je bilo i velikih igrača i velikih faca i dobrih selektora. Ali se dalje od četvrtfinala nije moglo (Japan i Koreja).

Zato na početku ovo pitanje jer kako očekivati nešto veliko kada to nisu napravili ni sa puno jačim igračkim kadrom od ovog kojeg ima sada Roy Hodgson. Roy je odlučio okrenuti ploču i dobrim dijelom podmladiti selekciju, sa igračima koji su u formi. Nema više Terryja, Ferdinanda i Ashleyja Colea, sada će priliku dobiti Jagielka, Cahill, Jones, Baines i Smalling. U veznom redu Roy ima na raspologanju i Wilsherea, Hendersona, Sterlinga, ali i trojicu igrača koji se izdvajaju u cijeloj selekciji. To su Rooney, Gerrard i Lampard.

Koliko god se na Ostrvu rugali Hodgsonu zbog nemogućnosti izgovaranja glasa r, to je jedan super iskusan trener, koji je radio u šest zemalja, koji je vodio tri reprezentacije. Od kada je preuzeo reprezentaciju, Engleska je igrala četvrtfinale EP, ispala je na penale, kvalifikacije su odrađene bez poraza što nije za odbaciti.

Vjerovatno neće odustati od provjerene formacije sa jednim  špicem i pet igrača na sredini, iako ima nekoliko fantastičnih napadača, pa ćemo vidjeti. Možda Rooneyja povuće malo nazad, možda Sturridge ili Welbeck budu najbliži golmanu. Na kraju bez obzira na postavljeno pitanje sa početka priče, Engleska može u drugi krug, možda čak i do četvrtfinala.

Urugvaj:
Pogled u nebo, molitva za Suareza. To je glavna preokupacija navijača Urugvaja iako realno vrlo lako bi sjajni napadač Liverpoola mogao doživjeti sudbinu Kolumbijca Falcaa. Bili su velika priča prije četiri godine, igrali su otvoreno, napadački, stigli do polufinala. Nakon toga su uzeli Copa Americu, pa su počeli padati.

Na kraju su morali igrati dodatni baraž, ali srećom protiv Jordana pa tu nije bilo problema. Na papiru, iskusni Tabarez ima ekipu sa igračima koji su igrali odlično u sezoni iza. Godin i Rodriguez su osvojili Primeru i igrali finale Lige prvaka, Caceres je postao prvak Italije s Juventusom, Cavani je bio
prvak sa PSG-om, Maxi Pereira sa Benficom skinuo sa trona Porto. Sve u svemu i bez Suareza imaju dobru ekipu, mada je sa Suarezom to druga priča. Razlika je u tome što je i Cavaniju bilo puno lakše sa njim igrati, pa i iskusnom Forlanu koji može upasti ako zatreba.

Muslera je siguran na golu, ispred njega Godin i Lugano, Cáceres i Maxi Pereira na bokovima u zadnjoj liniji. U formaciji 4-4-2 sredina je rezervisana za Rodriguez, Arevala, Gargana i Ramireza dok su u napadu Cavani i Suarez ili Cavani i Forlan.

Na startu turnira igraju sa Kostarikom što je ipak olakšavajuća okolnost. Ukoliko tu uzmu tri boda, imat će dovoljno prostora za manevar u preostale dvije utakmice. Oscar Tabarez je prošao puno toga sa reprezentacijom, radio je u dva mandata, u ovom drugom mora zadržati ekipu do kraja na okupu, homogeniziranu, jer ima puno igrača koji su karakterom poprilično " teški".

Italija:
Godinama su nas navikli da na prvenstvima igraju kako igraju. Gol po gol, bod po bod u grupnoj fazi, nekada se provuku na gol razliku, nekada uz pomoć neke druge selekcije, pa recimo odu do kraja, do finala ili naslova, ali im se nekada dogodi ono što je prije četiri godine. U grupi sa Slovačkom, Novim Zelandom i Paragvajem nisu prošli dalje. Šok, nevjerica.

Srećom po Azzurre pojavio se Prandelli koji ih je u procesu oporavka odveo do finala EURA i bronce na Kupu Konfederacija. Cesare se odlučio za trojicu u zadnjoj liniji što su mnogi zamjerili, ali ih je brzo ušutkao. U kvalifikacijama su vrlo brzo osigurali plasman na SP, pa je onda malo eksperimentisao, čak je dozvolio sebi a i reprezentaciji luksuz da se rezultatski izblamiraju kontra Luksemburga u pripremama. U toko priprema ostao je bez Montoliva, u Brazil nije poveo Giuseppea Rossija i Mattiju Destra, dok je svoje mjesto u ekipi dobio Antonio Cassano.

Formacijski 3-5-2 je prva solucija sa Buffonom na golu i ostatkom iz Juventusa Chiellini - Barzagli - Bonucci. Vezni red također čine prekaljeni internacionalci predvođeni neuništivim genijalcem Andreom Pirlom koji i u trideset šestoj godini igra fenomenalno. Tu su De Rossi, Marchisio, Abate, Candreva, Verrati, igrači koji kandidiraju za prvu postavu. Od napadača je prva opcija opasni Balotelli, iako su još kao moguće opcije Immobile pa i Cassano. Za očekivati je da do početka Prandelli " zategne" sve linije i da Italija u svom ritmu krene od prve eventualno druge utakmice.

Kostarika:
Bez obzira na sve, realno Kostarika je najslabija u ovakvoj grupi. Iako u svojim redovima ima igrače koji igraju u PSV-u, Lilleu, Levanteu ili Mainzu, teško da mogu proći pored tri jake selekcije kao što su Italija, Urugvaj i Engleska. Glavne karike su, ovoj za većinu nepoznatoj reprezentaciji, su Keylor Navas golman Levantea, Celso Borges veznjak iz AIK-a, dok je kapiten Bryan Ruiz iz PSV-a.

Tokom Lige prvaka prošle sezone upoznali smo se sa neugodnim centarforom Joelom Campbellom koji je iz Arsenala stigao na posudbu u Olympiacos. Ima 21 godinu i najmlađi je u ovoj postavi Kostarike. Joel bi mogao igrati i malo povučenije, ako je tu Saborio. U reprezentaciji Kostarike od bitnijih izostanaka treba izdvojiti Bryana Ovieda iz Evertona, inače startnog lijevog bočnog.

Jorge Luis Pinto je trener više od 30 godina i sada je dobio priliku da vodi Kostariku na SP-u nakon što to nije napravio sa svojom Kolumbijom. Nisu pod pritiskom i to je najveći plus ove selekcije. Za očekivati je da igraju defanizivno, ali isto tako mogu biti opasni ako se razigraju iz kontri i osvojenih lopti na sredini terena. Prva utakmica će pokazati koliko mogu. Ako naprave iznenađenje i uzmu bodove Urugvaju onda može biti svašta. U slučaju poraza teško će se vratiti.