Dnevnik SP, 3. dan: I krv svoju za Bosnu moju

Iako je samo sa druge strane ulice, put igračima od hotela do plaže obezbjeđuje policijski kordon. Bojali smo se kiše, ali vrijeme je idealno. Oblaci u pozadini daju slikama posebnu romantičnu notu, a neće biti prevruće ni za trčanje. 

Tek što smo stigli do plaže, igrači počeše bježati. Znam od ranije da se ne vole slikati, ali ovaj put su me uhvatili nespremnog. I dok pripremih aparat oni su već prošli prodavce kokosa, pa i ja sa još nekoliko lokalnih fotoreportera potrčah za njima, ali sam u brzini napravio kobnu grešku i zaboravio skinuti japanke koje sam obukao da mi se jedine tene ne skvase ako bi zapadala kiša.

Stigao sam ih relativno brzo i poslikao, naravno, ali su se japanke svakim korakom urezivale su stopala i to, u kombinaciji sa starom povredom zadnje lože koju vučem sa basketa na Mejtašu, bilo je dovoljno da u cilj utrčim vidno zajapuren nešto malo iza ekipe.

Stići zadnji nije sramota, važno je doći u Brazil, ali za moje nevolje i ranjave tabane nije znao autor članka na oficijelnoj stranici Saveza koji je Zmajevima upisao prvi pobjedu na južnoameričkom tlu i to nad zadihanim novinarima. E, to je već izazov!

Naida mi je, srećom, spakovala hansaplast, a novinari imaju lavlje srce, pa ću i ja stisnuti zube i dati 110% od sebe i sasvim sam siguran da se mogu nositi sa svakim ko je iz Bosne kročio na plažu Guaruje. Izazivam ih neka izaberu najbržeg među mladim Zmajevima, za duel, trku na dva kilometra od hotela do spomenika Zumbi Dos Palmeras i nazad. Jer, što može zec, Bruno može, samo bolje!

Ipak, u ovom trenutku, najvažnije je da se niko ne povrijedi. Možda je bolje ne izlagati se riziku.

Greška sa japankama je već iza mene i moram se fokusirati na naredne izazove. Nakon treninga ide šetnja po gradu, ručak i odmor, a onda utakmica sa Santosom. Po nas je ovaj put umjesto našeg druga “Perfekt” Rafaela stigao mlađi brat crnca iz Pulp Fictiona, a sve kolege složiše se da sa njime smijemo zaputiti i u favelu. Momak zaista izgleda impresivno. Međutim, Mr. Wallace nije vozio do favele, nego na stadion gdje sam pretrpio i prvi brazilski gubitak - kući se vraćam bez futrole za kabanicu koja je ispala negdje u žaru borbe sa kišom, slabim svjetlom i prividom Interneta. Nema veze, bitna je pobjeda, izrazito važna za moral!

Zadovoljni viđenim na travnatom terenu, sretni zbog urađenog posla i opremljeni širokim osmjesima vraćamo se u hotel. Upravo tada na naplatu stiže onaj dupli Big Mac, veliki pomfrit i kingsize kola (ovdje je pakuju po 0,7l), kečap i senf (ovdje su besplatni) koje pojedoh za ručak. Srećom, Naida mi je spakovala Enterofuril (što toplo preporučujem svakome ko planira putovati na SP), ali klovn me neće tako brzo ponovo vidjeti.

Konačno, stomak se umirio, noge više svakako ne osjećam, skoro je ponoć i vrijeme je za odmor. Brazilian style.