Ako neće država sportistima, onda će sportisti državi. Sportisti koji su posljednjih godina, pogotovo mjeseci napravili toliko puno za ovu državu, da ona kada se pogleda iz te perspektive, izgleda kao je jedna normalna, uređena zemlja u kojoj se tačno zna koliko se ulaže u sport.
Jer mi smo imali košarkaše na Eurobasketu, fudbaleri su otišli na Svjetsko prvenstvo, teniseri su stigli na korak do ulaska u društvo među najboljih 25-30 država svijeta, u sjedećoj odbojci su naslov svjetskih i evropskih prvaka došli "pod normalu", sada evo i rukometaša na svjetskoj sceni. Gledajući i pojedinačno, na svjetskoj sceni naši sportisti su se borili ili pokušavali boriti sa najboljima, bilo da je riječ o tenisu, karateu, džudou, atletici ili nekom drugom sportu.
A sve to u državi koja ni danas nema jasnu strategiju prije svega razvoja sporta. U državi u kojoj izgleda pomalo neobično, ali lijepo kada prve stranice dnevnih novina, centralnih dnevnika pripadnu sportistima a ne političarima, sjednicama, zaštiti vitalnih nacionalnih interesa.
Zato svaki uspjeh ekipni ili pojedinačni ima posebnu težinu. Pogledajte samo rukometaše koji su napravili nevjerovatan uspjeh, ili bolje rečno podvig. Jer u dvije utakmice su izbacili selekciju koja u kontinuitetu među 7-8 najboljih u svijetu u posljednjih desetak godina. A tamo gdje će igrati naši rukometaši neće biti jedne Njemačke, Mađarske, Norveške, Srbije.
Fudbaleri se u Brazilu "nose" sa jednom Argentinom, žele u osminu finala dok selekcije poput Španije, Portugala, Urugvaja gube tri, četiri razlike. Džumhur se probije do trećeg kola Australian Opena, tamo gdje i neki daleko bolji igrači ne mogu ili nisu nikada u svojoj karijeri mogli proći. I tako bismo mogli nabrajati, izvlačiti rezultate, ali to neće pomoći našim sportistima, ekipama, jer će sva priča završiti na nekom dočeku, prijemu, slikanju i to je to. Nažalost, situacija je puno gora na domaćim terenima, klubovima, ekipama.
Sve što su uglavnom recimo fudbalski klubovi znali napraviti u poslijeratnom periodu bili su nevjerovatni milionski dugovi. Dugovi kojih bi se postidili i neki puno veći klubovi, za recimo dvije ili četiri utakmice u Evropi.
I danas u domaćoj ligi imamo 75 posto klubovi koji su u teškoj finansijskoj situaciji. U košarci je još gora situacija, imamo dva- tri ozbiljna kluba, slično je u rukometu, odbojci, dok u nekim sportovima još uvijek pokušavamo složiti jedan krovni savez.
A šta reći kada se recimo spominju tzv. bazni sportovi gimnastika, atletika, plivanje. Zamislite da je Hamza Alić imao pravu podršku, idealna uslove, kakve bi rezultate imao, a čovjek je bio drugi na Evropskom prvenstvu. I tako bi smo mogli nabrajati do sutra, ali situacija se ne bi promijenila. Ili ko zna možda će se nakon posljednjih rezultata početi mijenjati jer će oni koji žive na račun ove države napokon shvatiti da su naši sportisti, sportašice, ekipe, treneri i reprezentacije najbolji ambasadori.
Promo
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
Popularno
Da li je bh. prvenstvo naštimano?
Ko je Štimcu dao "potvrdu"? Pitali smo FK Borac i HŠK Zrinjski, odgovora nema
Amar Dedić se vratio