Sit s gladnim ne može

Sedam je mundijalskih dana prošlo u sekundi, dok si dlanom o' dlan. U 20 dosad odigranih utakmica vidjeli smo 60 golova, a police sjećanja na sjajne igračke poteze, golmanske odbrane, uzbudljive rezultatske obrate i trenerske gafove akteri jučerašnjih utakmica 2. kola u grupama A i B napunili su do kraja. U drugoj takmičarskoj sedmici brazilskog Mundijala koja počinje danas, utisci će već početi da se slažu na stalažu broj 2, pa ako i ona iduće hefte u ova doba bude puna kao njena prethodnica, zadovoljstvu neće biti kraja. Kucnimo u drvo i priznajmo. Dvadeseto SP u fudbalu je prejako, jedno od najboljih ikad.

„Socceroos“ i „Oranje“ su jučer u Porto Alegreu pokazali zašto je fudbal najveći među svim igrama koje je čovjek, još od svog ispravljanja na dvije zadnje noge, izmislio. Kvalitetom i tradicijom inferioran, u prvom kolu poražen i na kladionicama unaprijed prekrižen autsajder iz Australije skupio je svu snagu i entuzijazam koje je imao, pa hrabro izašao na megdan favoritu iz Holandije. Visoki presing na zadnju liniju „Tulipana“ u prvih 15 minuta unezgodio je viceprvake svijeta i učinio da prvi udarac u okvir gola kojeg je branio Maty Ryan izvedu tek u 18. minuti. Ipak, samo dvije minute nakon toga Arjen Robben se sa loptom stuštio od centra igrališta i pored nemoćnog golmana Club Brugge-a svoju najbolju prijateljicu poslao u mrežu. Ni minutu kasnije, australijski veteran Tim Cahill je volej iz fudbalskih udžbenika pospremio pod holandsku prečku, a do kraja poluvremena Jasperu Cillessenu su zaprijetili i Mark Bresciano i Matthew Špiranović. 

Drugo poluvrijeme u 50. minuti otvorio je Wesley Sneijder pokušajem sa 20-tak metara, a tri minute kasnije Oliver Božanić je u holandskom 16-ercu loptom u ruku pogodio Daryla Janmaata, pa je Alžirac Djamel Haimoudi pokazao na kreč. Mile Jedinak je bio siguran, Australija povela sa 2:1 i bila 40-tak minuta daleko od senzacije. 

No, nakon svega pet minuta Van Persie je vratio stvari u egal, a 10 minuta nakon toga vidjeli smo i rezultatski rasplet ovog, uistinu, fenomenalnog meča. Oar i Leckie su se u odličnoj šansi spetljali pred holandskim golom, uslijedila je munjevita kontra u kojoj je rezervista Memphis Depay nadmudrio australijskog golmana, te Holanđanima obezbijedio tri boda i plasman u II fazu takmičenja. Holandska pobjeda je do kraja utakmice mogla biti i ubjedljivija, no i trijumf od 3:2 je bio sasvim dovoljan da slavlje nakon 90. minuta počne već na terenu, a nastavi se u svlačionici. Čak su i holandski kralj Willem-Alexander i kraljica Maxima sišli u svijet pločica, klupa, znojavih čarapa i gaća pokloniti se fudbalskim ambasadorima ove zemlje. Krah iz Kharkiva od prije dvije godine i najgori nastup na jednoj završnici (EURO 2012) su, očito, stvari koje je ova nova, iskustvom i mladosti spojena generacija „Lala“ poslala u fade out i zaborav. Brazil je nova, velika prilika za dokazivanje i povratak u svjetski fudbalski vrh.

A sa vrha se sinoć na Maracani, definitivno i trajno, strovalila Španija. Sjajna, suverena i u zadnjih šest godina skoro pa nepobjediva „Crvena furija“, jedini vlasnik „zlatnog trokuta“ (u nizu osvojeni EURO-MUNDO-EURO) u povijesti ovog sporta otišla je tiho, kao da je na ovom Svjetskom prvenstvu nije ni bilo.

„Nismo bili mentalno spremni za ovaj Mundijal. Nismo, istina, očekivali ni da ispadnemo ovako rano, ali na pripremama jednostavno nije bilo želje, ni gladi za uspjehom. Izgleda da smo u posljednje vrijeme pretjerali sa uspjesima, pa se tako siti za ovaj turnir nismo pripremili dovoljno dobro. Ni fizički, a ni psihički“ izgovori Xabi Alonso nakon 0:2 sa Čileom i odrenda brazilsku srž Španije 2014. u tri rečenice.

Španci, jednostavno, ovoga puta nisu bili „ta“ ekipa. Kad će opet biti i da li će, ne zna se. Za eliminaciju nakon svega dvije odigrane utakmice i vjerovatno najneuspješniji pokušaj odbrane titule prvaka svijeta svih vremena, krivi su svi. Od Brke znojna čela, Ikera, Ramosa, .... sve do izgubljenog i na silu u ekipu uguranog Diega Coste. Sinoćnjih 2:0, s druge strane, gordo zvuči i izgleda na kontu čileanske „La Roja“-e. Golovima Eduarda Vargasa u 20. i Charlesa Aranguiza u 43. minuti još u 1. poluvremenu je obezbijeđena jedna od najvećih pobjeda u historiji čileanske 'dbale, a prokrčen put do 1/8 finala lakše nego što je iko s one strane Kordiljera mogao i sanjati. Gladi za uspjehom, hvala Bogu, ne fali. Još samo kad bi se taj domaćin na startu II kruga mogao izbjeći...

S one strane Evropske Unije, pak, u susjedstvu našem, lijepom hrvatskom, strijepilo se pred Kamerun u Manausu najviše od klime. „Bogare ti, 90 % vlažnost zraka, 30 stupnjeva u hladu, dodaj na to 5 od reflektora...Ko će po tom igrat?“ pitale su se babe po vinogradima, a muškadija po virtualnim i stvarnim kafićima, ulicama... nisu vidjeli, ili nisu htjeli da vide, da su Kamerunci u Brazil došli zadnji i sa trakama za kosu na kojima je jasno pisalo: „NAMA SE NE IGRA!“

Tek kad je Olić u 10. minuti načeo mrežu Itandjea, tek kad je o'čepilo, mogli su se opustiti i najveći skeptici među navijačima Hrvatske i zaključiti da „ovaj Kamerun nema pojma“, te da će mu do kraja susreta u srcu Amazona mriža biti puna do vrha. Friškom, loptastom, gumenom ribom koja se kotrlja i odskače. Tako je to kad te tvoj vlastiti savez izradi za pare po n-ti put, kad ti ne isplati dogovorene premije za plasman na Svjetsko prvenstvo i kad ti je pun kofer lažnih obećanja, ciganije i licemjerstva već i prije nego što si došao na najveću planetarnu fudbalsku smotru. Assou Ekotto je spominjanu traku sa natpisom koji se mogao vidjeti sa Marsa okrenuo naopako, ostali su je, kao, ostavili u svlačionici, ali su tokom sinoćnjih 90 minuta spojeno podržavali odluku donešenu još na kraju priprema u Evropi: „Ne računajte na nas!“

I onda ne čudi što je u 40. minuti Song onako divljački opalio Mandžu po leđima i zaradio crveni, što se najbolji hrvatski igrač u dosadašnjem toku Mundijala Perišić osam minuta kasnije s loptom prošetao od centra do kamerunskog gola za 2:0, a Mandžukić ju do kraja još dva puta uvaljao iza leđa Itandjea. Ekotto i Moukandjo su se, poput kakvih balavaca, stigli još i potući do kraja ove, za Kamerun bijedne, a za Hrvatsku sjajne utakmice. 

„Vatreni“ će, tako, svoj odlučni boj za prolazak dalje da biju u Recifeu 23. juna kada im je protiv Meksika neophodna pobjeda, dok će kamerunski reprezentativci i ofirni fudbalski savez ove zemlje morati dobro da se zapita: „Da li je manje štetno zapeti u kvalifikacijama i svoje mjesto na Mundijalu prepustiti nekom gladnijem/ambicioznijem rivalu ili ipak doći pa se ovako izbrukati?“.