Pljusak u pustinji i Bugarin što sluša Halida

Kada se spremate za put u pustinju posljednja stvar koju imate na umu jeste da u prtljag stavite kabanicu. Nakon utakmice sa Austrijom koja nam neće ostati u dobrom pamćenju osvanula je nedjelja, slobodan dan za našu reprezentaciju, ali i dan koji će stanovnici Dohe pamtiti dugo. 

Prema riječima bivšeg selektora našeg najboljeg tima, Jasmina Mrkonje, koji je imao priliku da živi u prijestolnici Katara, kiša u Dohi ne padne po dvije godine. Ove nedjelje u Dohi nebo se otvorilo, a kiša je padala punih osam sati. Ne "kišica", nego prava kiša, pljusak koji podsjeća na sarajevske oktobarske dane. 

Kiša valjda putuje za Bosancima po svijetu. Nakon osam sušnih mjeseci sredinom novembra donijeli smo je u Izrael, a sada i u prijestolnicu Katara. Domaćini kažu kako je upravo januar i najhladniji mjesec u godini, a iako ove vremenske prilike nisu karakteristične za Dohu, temperatura nije padala ispod 15 stepeni. 

Prvi slobodan dan na prvenstvu iskoristili smo da posjetimo Amara Osima u njegovom trening centru. Tu smo upoznali i Ivana Kačića, rođenog Splićanina, koji u klubu radi kao fizioterapeut, te trenera golmana, Zorana Stojanovića, rođenog Beograđanina. Naš "Splićo" bio je spreman da govori i u kameru, ali mu pravila firme čiji je uposlenik u Dohi to nisu dozvolila, pa ste nažalost ostali uskraćeni da čujete ovog izuzetno simpatičnog momka. 

U Kataru smo, sasvim slučajno upoznali još dva Srbijanca. Vladimir i Stefan dolaze iz Smedereva, a u Dohu su došli trbuhom za kruhom. Kažu kako je u Srbiji nemoguće uštediti novce, dok u Kataru rade kao čuvari. Hrana i smještaj su im obezbijeđeni, pa tako platu od 700 dolara mogu "ostaviti sa strane". Kažu nam da ćemo jako teško doći u priliku da se opustimo uz pivo nakon napornog dana. Dozvolu za točenje alkohola gotovo je nemoguće dobiti, a i na mjestima gdje je dozvoljeno konzumiranje alkohola, cijene su vrtoglavo visoke. 

Za razliku od alkohola cijene goriva izuzetno su jeftine. Tako jedan litar benzina u Kataru košta nešto manje od jednog Riyala, što je oko 40 pfeninga. Zbog toga ne treba da čudi i to da je pješake u Dohi skoro pa nemoguće vidjeti. Katarci iz auta ne izlaze ni kada trebaju u kupovinu namirnica. Dovoljno je da zatrube iz vozila i neki od radnika iz afričkih i manje razvijenih azijskih zemalja će uz pristojan bakšiš dobiti i spisak namirnica koje je potrebno kupiti. 

U našem hotelu smještena su i četiri novinara iz Bugarske, iako njihova reprezentacija ne igra na Svjetskom prvenstvu. Tako smo noć uoči utakmice sa Makedonijom razgovarali sa Milenom Dimitrovim. Vrlo brzo smo pronašli zajednički jezik nakon što je rekao kako je veliki ljubitelj naše muzike. Voli slušati Harisa Džinovića, ali prije svega Halida Bešlića. Miljacka mu je omiljena pjesma, iako mu glavni grad Bosne i Hercegovine nije ostao u najboljem sjećanju. Naime, on je veliki navijač Levskog iz Sofije, a Husejinovića još uvijek nije zaboravio. A kako i bi... 

Mnogo toga zna o Bosni i Hercegovini, sjeća se Mirze Mešića koji je nosio dres Lokomotiva iz Sofije, kao i Emira Obuće, te naravno Džemala Berberovića. Iznenadila ga je informacija da je Kodro trener Sarajeva, a o Mehi govori samo u superlativima. Druženje prekida umor i pokoja kap kiše u holu luksuznog hotela Millenium. Krov je malo propustio, što je još jedan dokaz koliko je kiša rijetka pojava u Dohi. Rastajemo se, a Milen nam želi sreću u duelu sa Makedoncima i drugu pobjedu na Svjetskom prvenstvu. Pa neka tako i bude.