Rukometni genije i Libijac za pamćenje (zaborav)

Kratko smo se zadržali da bi popili kafu i sok u Media centru, a ispred dvorane sreli smo dva radnika iz Nepala, koji su u Katar došli da rade za par stotina dolara mjesečno. Počastili smo ih sa čajem i sokom na račun domaćina prvenstva, a oni nisu krili oduševljenje našim postupkom. Nakon toga posjetili smo izložbu dresova Borisa Vrhovca iz Banja Luke, koju je organizovala kćerka Ake Arslanagića, Maja. Boris u svojoj kolekciji ima 1180 dresova, a danas su bili izloženi oni najbolji, među kojima su potpisani dresovi Hansena, Šterbika, Karabatića i naravno Ivana Balića. 

Dolazak Balića izazvao je pravu euforiju među nama. Za autora ovog teksta on je rukometni Michael Jordan, a sama prilika da se razgovara sa takvom veličinom izmamila nam je osmijeh na lice. Bili smo spremni da od Balića uzmemo i zajedničku izjavu, iako smo se Adis, Vedo i ja u startu složili da bi bilo najbolje da ga svaki od nas snimi posebno. Mislili smo da će to ići jako teško, ali za Ivana to nije bio nikakav problem. Stao je tri puta pred kameru i odgovorio, manje-više na ista pitanja. 

Nakon razgovora sa Ivanom odlazimo u dvoranu, vrijeme je da se pogleda malo vrhunskog rukometa, a jučerašnji program bio je odličan. Rusi su "imali" Poljake, ali su uspjeli opet da se spetljaju i na kraju slave Bielecki i društvo. Szmal je bio na nivou kada je to bilo najpotrebnije. Potom prava rukometna poslastica. Nijemci i Danci su odigrali fantastičan susret i podijelili bodove. Pažnju nam je privukao Nijemac sa ogromnim brkovima. Oni vjerovatno datiraju iz vremena Heinera Branda. Svaki gol doživio je jako emotivno, što možete vidjeti i u kratkom video prilogu. Fanatik, pravi, nešto poput našeg Ibre.

Nakon što smo odgledali jednu od najboljih utakmica na Svjetskom prvenstvu vraćamo se u hotel Millenium. Vrijeme u vožnji prekratili smo standardnom, klupski obojenom raspravom. Autobus pred hotel dolazi na vrijeme, prije nego što je priča otišla predaleko. Tu nam prilazi jedan Libijac, koji ne poznaje tako dobro engleski jezik, ali smo se uz pomoć njegovog prijatelja, koji se javio telefonskom vezom iz Prizrena, samo da bi nam pomogao u komunikaciji, uspjeli sporazumjeti.

Muhamed dolazi iz Južnog Bengazija, a u Dohu je stigao kako bi dogovorio posao lično sa katarskim emirom. Kao dokaz pokazao nam je sliku, gdje je u društvu sa emirom i libijskim predsjednikom. Dugo nam je trebalo da "provalimo" čime se bavi, a uz pomoć njegovog prijatelja sa Kosova saznali smo da je jedan od vodećih proizvođača hurmi u Libiji. Posjeduje plantažu od 7.000 stabala, od kojih svaka daje 150 kilograma hurmi. Među njima ima vrsti čija vrijednost dostiže 100 eura po kilogramu. 

Život mu nije bio lagan, a zbog toga što je previše kritikovao Gadafija završio je u zatvoru dvije godine. Pokazuje nam i video sa gostovanja u emisiji Al Jazeere. Za bivšeg predsjednika Libije kaže da je diktator. Iznenada prekida naše druženje nakon što je po njega stigao vozač sa luksuznim BMW-om. Vedo i ja sam ostali očarani njegovom pojavom i svime što je prošao u životu, a tek mu je 35 godina. Vrlo brzo taj osjećaj zamijenit će osjećaj gadosti prema Muhamedu, ali neka razlozi ostanu tajna. 

Večeras igramo ključnu utakmicu u borbi za plasman u drugi krug. Tunižani nisu nepremostiva prepreka. Imaju i oni svojih problema. Nezadovoljni su radom selektora, puno je negativnosti oko njihove reprezentacije. Novinari žele krojiti spisak selektora. Nije to nama strano, prošli smo to u nekom drugom sportu, a svi znamo kako se završilo. Rukometne veličine poput Ivana Balića i Martina Schwalba vjeruju kako možemo u drugi krug, a za to je potrebna nešto bolja igra u napadu i isti pristup u odbrani. Vrijeme je da "raširimo" krila i poletimo u drugi krug.