Hušidić ispričao tužnu životnu priču koja ima sretan kraj

Upravo je to bio povod za opširan intervju koji je popularni Baggio dao za zvaničnu stranicu MLS-a.

"Još kao dječak sam iskusio grozote rata i moj život se promijenio. Dolazim iz Velike Kladuše i dobro se sjećam scena koje mi nikada neće izaći iz glave. Pucalo se, bilo je krvi na sve strane, ljudi su ginuli... Sa svojom porodicom sam tada prolazio pravi pakao", započeo je Hušidić.

"Vidio sam i proživio sve te grozote i žao mi je što se slične stvari još uvijek dešavaju posvuda po svijetu. Ljudi su prisiljeni na mržnju, a ja nisam takav. Znam šta se dešavalo, ali jednostavno nisam naučen da mrzim. Iako je to nekim ljudima teško objasniti, ne mrzim ni Srbe, ne mrzim ni Hrvate. Volim sve ljude.  Čovjek se ne rađa da mrzi, nego da voli. U mojim razmišljanjima su mi mnogo pomogle knjige Nelsona Mandele u kojim sam mnogo toga čitao o tome. Bit života je u ljubavi i praštanju".

Hušidić je sa svojom porodicom prvo otišao u jedan izbjeglički logor u Hrvatskoj, tačnije u Splitu.

"Nas 15-16 je spavalo u maloj spavaćoj sobi. Jedva smo i stigli do Splita... Šest mjeseci sam proveo tamo, i često mi nije bilo ugodno jer sam morao mnogo da lažem ko sam i odakle sam. Mislim da je mojim roditeljima bio najveći problem naučiti me da lažem, a to nikada nisam znao", otvoren je bio naš fudbaler.

Nakon bijega iz Splita, Hušidićevi su se skrasili u predgrađu Hamburgu, za koji Baggia ne vežu lijepe uspomene.

"Znate šta: Tamo mi je bilo gore nego u izbjegličkim logorima. Nikada neću zaboraviti količinu mržnje i rasizma na koje sam tamo nailazio, posebno u školi koju sam pohađao. To je strašno. Imali smo užasne uvjete za život i još uvijek ne mogu da se načudim kako su moji roditelji zajedno sa mnom i sa mojim bratom Alenom izdržali sve to. Bili smo na bonovima za hranu tri i po godine, a nosili smo odjeću koju bismo dobijali kao donaciju".

"Tada sam se počeo baviti fudbalom. Učlanio sam se u klub devetnaest kilometara sjeverozapadno od Hamburga, i tu sam prvi put u Njemačkoj doživio da me neko ne gleda kao izbjeglicu iz Bosne, već kao fudbalera. Tu sam stekao i dobre prijatelje s kojim sam se mogao družiti u školi. Oni su me prihvatili, i ja sam prihvatio njih. Ipak, nije to dugo trajalo...".

Shvativši da u Hamburgu nisu pronašli svoju sreću, porodica Hušidić se prebacila za Frankfurt, odakle su otputovali za Sjedinjene Američke Države.

"Sjećam se se žene iz voza. Imala je tridesetak godina i pitala nas je 'Krenuli ste na godišnji odmor?', neslutivši da smo izbjeglice koje samo traže svoj dom i sreću. Moj otac joj je objasnio situaciju i rekao 'Ne. Idemo u Njemačku da započnemo novi život nakon ovog svega'. Žena je počela da plače...".

"Prvo što sam mogao vidjeti u Chicagu bile su željezničke pruge. U sebi sam pomislio da to nije ono što sam očekivao, i na prvu nisam bio impresioniran. Međutim, vremenom je postajalo bolje. Znao sam samo jednu riječ engleskog jezika, i to je bilo 'Fu*k you'. S bratom sam se često smijao zbog toga, a baš tada smo i izgradili naš sjajan odnos. Morali smo se držati zajedno, nisam imao nikog drugog".

"Tu sam počeo da igram fudbal i da razvijam svoj talenat, jer mi se napokon pružila prilika. Nakon nekog vremena dospio sam do Chicago Firea, gdje sam igrao do 2011. godine, kada sam otišao u švedski Hammarby. Uvijek sam se želio vratiti u MLS, i hvala Bogu pa sam tu već neko vrijeme".

Za kraj, Hušidić je zaključio da se u životu ne treba predavati.

"I dan danas mnogim ne mogu objasniti kakav sam život imao. Većina to ne razumije, jer su im takve stvari nezamislive. Da nije bilo fudbala, ne znam šta bi bilo sa mnom. To me spasilo u životu", zaključio je fudbaler LA Galaxyja.