Povratak 3-X-X formacije na velika vrata

Svakog dana, posebno u ovom periodu kad se igra finale NBA lige, slušamo o sistemu koji je razvio Steve Kerr, a tu se uvijek pokrene priča i o sistemu Grega Popovicha koji je lansirao Spurse u sami vrh najjače košarkaške lige svijeta. Sistem, sistem i sistem. Naravno, to ne mora značiti da je način igre u tom sistemu oku najljepši, ali ukoliko taj sistem donese željene rezultate, onda se može progledati kroz oči kada je sam način igre u pitanju.

Ja spadam u onu generaciju koja je fudbal upijala kad je najviše ekipa praktikovalo klasičnu 4-4-2 formaciju, a ako već moram tražiti krivca za ovu formaciju, onda neka to bude Arrigo Sacchi koji je u četiri godine vođenja Milana koristio upravo ovaj sistem. Sacchi je obožavao igrače koji mogu odgovoriti na bilo koji postavljen zadatak. Jednodimenzionalni igrači nisu imali šta da traže u njegovom sistemu, a vidimo kako se i najveći fudbalski stručnjaci današnjice služe ovom metodom.

Ne smijem zaboraviti ni engleske klubove koji su po defaultu igrali u ovoj formaciji, a u sadašnjosti (ili bližoj prošlosti), od ekipa koje su uzimale trofeje, u ovakvoj postavci, ali sa brojnim promjenama i prilagođavanjima, igraju Leicester City i Atletico Madrid. Vratimo li se u prošlost, doći ćemo do Victora Maslova, drugog najuspješnijeg trenera kijevskog Dinama, koga smatraju za osnivača 4-4-2 formacije, a ujedno i trenera koji je uveo nešto bez čega ne bismo mogli zamisliti moderni fudbal – presing. 

Do tog trenutka, igrači sa loptom nisu bili toliko pod pritiskom, jer su im defanzivci dozvoljavali dovoljno vremena i prostora; igrale su se drugačije odbrane, a najviše se uigravao napadački dio tima. Ne smijemo zaboraviti ni Belu Guttmana, čiji sistem se također bazirao na četiri igrača u posljednjoj liniji, vezni red su držala (samo) dva igrača, dok je napad bio četveročlan. Kad već spominjem Belu, poznat je po tome što je prokleo Benficu kako neće nikad osvojiti evropski trofej, jer mu uprava kluba nije dala povišicu nakon osvajanja Kupa šampiona 1962. godine.

Mnogi će spomenuti i Sir Alfa Ramseya koji je Engleskoj donio titulu prvaka svijeta davne 1966. godine. On je također igrao sa četiri igrača u posljednjoj liniji, s tim da je to više ličilo na 4-3-3, mada je znao mijenjati formaciju pokazavši koliko je zapravo taktički jak, jer je Engleska znala igrati i u 4-4-2 formaciji (preciznije, 4-1-3-2), ovisno o protivniku. Vratimo li se još dalje u prošlost, doći ćemo do Thomasa Patricka Gormana. Ne brinite, to što možda niste upoznati sa njegovim likom i djelom, neće vam donijeti negativne bodove u svijetu fudbala. Naime, riječ je o treneru Chicago Blackhawksa, hokejaškog tima iz Chicaga. Upravo Thomasa Patricka Gormana smatraju za izumitelja presinga. Općenito. 

Rađanje 3-5-2 formacije

Carlos Bilardo, po uzoru na Osvalda Zubeldiju (tadašnji trener Estudiantesa), smatra se utemeljiteljem 3-5-2 formacije. Nakon što je sjeo na klupu reprezentacije Argentine, odlučio je formaciju prilagoditi jednom od najboljih fudbalera svijeta svih vremena, Diegu Armandu Maradoni, kojeg je imenovao za kapitena. Krilni napadači su zapravo postali vezni igrači, tako da nije bilo potrebe i za bekovima. Tako je razmišljao Bilardo. Klasični bočni igrači su bili ofanzivni još od ranih pedesetih godina prošlog vijeka, tako da je upravo te bočne igrače, kako bismo mi rekli bekove, pretvorio u vezne igrače koji su igrali i napad i odbranu. Bilardo je imao loš početak sa Argentinom, s kojom je u 15 utakmica zabilježio svega tri pobjede. Stjeran u kut, uradio je ono zbog čega je mogao biti ili pukovnik ili pokojnik. Na njegovu radost, postao je pukovnik.

Argentina je 1984. godine igrala prijateljski meč sa Švicarskom, a kada je u javnost izašao sastav, mnogi su Bilarda smatrali luđakom.

“Mora da je pogriješio čitajući postavu”, bile su riječi novinara na konferenciji povodom te utakmice. Bilardo je odgovorio kako nije greška i kako će Argentina ući u utakmicu sa tri defanzivna igrača, pet veznih i dva napadača. Tako je i bilo. 

Argentina je pobijedila Švicarsku sa 2:0, a istim rezultatom su savladali reprezentaciju Portugala, da bi na kraju došli i do pobjede nad Zapadnom Njemačkom od 3:1. Bilardo je, plašeći se da ova taktika ne bi bila na vrijeme pročitana, u narednih nekoliko utakmica “lutao” koristeći četiri igrača u posljednjoj liniji, ali je na Svjetskom prvenstvu u Meksiku opet koristio oproban recept. Vjerovatno svi zaljubljenici fudbala znaju koja utakmica je obilježila ovo prvenstvo. Za one koji ne znaju, riječ je o četvrtfinalnom dvoboju između Argentine i Engleske. Ta utakmica je jednostavno morala biti posebna, jer je nekoliko dana prije početka iste, Bilardo prvo poslao jednog od svojih pomoćnika, Rubena Moschellu, da nađe adekvatnu opremu, smatrajući kako su dresovi u kojima su nastupili protiv Urugvaja bili neudobni. Moschella se vratio sa dvije, plave naravno, verzije dresova, a sam Maradona je odabrao dresove u kojima će istrčati na teren, jer je bio ubijeđen da će u tim dresovima pobijediti Englesku.

Tako je i bilo. Bilardo je za tu utakmicu spremio nešto novo na taktičkom planu, ubacio je Hectora Enriquea umjesto Pedra Pascullija, kako bi dobio ekstra igrača u polju, te pri tome dao Maradoni slobodnu ulogu na terenu. Pascullijev ostanak na klupi Bilardo je opisao sljedećim riječima: 

”Protiv Engleske se jednostavno ne igra sa klasičnim napadačem, a dodatnim veznim igračem dobijam Maradonu u najboljem izdanju!”

Maradona je obilježio tu utakmicu sa dva pogotka, Božjom rukom u 51. minuti i najboljim golom prošlog vijeka u 55. minuti. Argentina je pobijedila Englesku i plasirala se u polufinale.

 Širenje ideje

Nije tajna da je u Italiji nekoliko ekipa već tada prigrlilo formaciju sa tri igrača u posljednjoj liniji. Naravno, njihovo poimanje taktike je uvijek bilo na visokom nivou, tako da su oni unijeli mnoge novine u ovu taktiku. Timovi su koristili libera, obično je desni bek (da, govorim o klasičnim bekovima) napuštao svoju poziciju i bio treći štoper, dok je lijevi bek po pravilu bio ofanzivniji i pretvarao se u veznog igrača. Riječ je o Talijanima, pobogu. Oni naprosto moraju dodati nešto svoje.

S druge strane, tu je bila i Beckenbauerova Zapadna Njemačka. Upravo na Svjetskom prvenstvu u Meksiku su sve više upotrebljavali različite varijacije 3-5-2 formacije, naravno ovisno o protivnicima. Doduše, Zapadna Njemačka je od 1974. godine već igrala sa liberom (tada je Beckenbauer bio igrač, a ne selektor), kao i sa full-backovima (oprostite mi na upotrebi ovog izraza). No, ona koju je Beckenbauer trenirao, igrala je u 3-5-2 formaciji, preciznije u 3-4-1-2, što se smatra srodnom formacijom Bilardove 3-5-2.

Trend sa trojicom igrača u posljednjoj liniji se nastavio i u narednom periodu. Zapadna Njemačka ga je njegovala na Svjetskom prvenstvu u Italiji, gdje su na kraju osvojili i svjetsko zlato. I tada ih je vodio Beckenbauer, a na osjetljivoj poziciji libera igrao je Klaus Augenthaler.

Čak ni Brazilci nisu bili imuni na ovu formaciju, koju su koristili na Svjetskom prvenstvu u SAD-u, gdje su, pazite ovo, osvojili zlatnu medalju. Doduše, selektor Carlos Parreira je “lutao” na tom prvenstvu, jer je prvu utakmicu Brazil igrao sa četvericom u posljednjoj liniji. 

Koliko je taj sistem bio popularan, dovoljno govori i činjenica da je čak i Engleska jedno vrijeme pokušavala sa trojicom u posljednjoj liniji. Engleska. No, kao i svemu, ovoj formaciji je morao doći kraj ili, bolje rečeno, reprezentacije i klubovi koji su forsirali ovu taktiku, naprosto su se morali prilagoditi najezdi, tada modernijih, da ne kažem komplikovanijih i svrsishodnijih taktičkih i formacijskih varijanti. Primjera radi, na Evropskom prvenstvu 2008. godine, nijedna reprezentacija nije igrala u ovom sistemu. Stručnjaci su smatrali da ne postoji toliko full-backova koji bi mogli tokom svih 90 minuta držati strane i u defanzivi i u ofanzivi, ili, laički rečeno, da budu toliko brži i spremniji od ostalih igrača na terenu. Također, određene ekipe su počele igrati sa samo jednim klasičnim napadačem, a u tim uslovima, igranje sa tri štopera, bilo je bespotrebno. Zašto? Zato što su te ekipe gubile igrača u polju, a to je zapravo i ključ igranja ove formacije – ekstra igrač u veznom redu.

Kad već spominjem tu 2008. godinu, jedna ekipa je uspjela osvojiti kontinentalno prvenstvo koristeći se oprobanom formacijom sa tri igrača u posljednjoj liniji. Riječ je o Egiptu koji je tada osvojio Afrički Kup Nacija i to upravo zahvaljujući taktičkoj nadmoći, jer su ostale ekipe na prvenstvu najviše koristile sistem 4-4-2, dok je kod nekih bilo naznaka i 4-3-3. Od evropskih klubova, tada je u ovoj formaciji igrao Napoli pod vodstvom Edoarda Reje, da bi Walter Mazzari nastavio tamo gdje je Reja stao. 

Prednosti i mane 3-5-2 formacije

Formacija sa tri igrača u posljednjoj liniji zapravo je odgovor na klasičnu formaciju 4-4-2. Naime, dvojica stopera su, na papiru, čuvala dvojicu protivničkih napadača, a u liberu su imali dodatni osigurač, wing-backovi bi čuvali protivničke krilne igrače što u konačnici ekipi donosi igrača više na sredini terena. Naravno, govorimo o idealnim uslovima u kombinaciji sa prostom matematikom. Šta je (onda) predstavljalo problem? Napisah gore, ali opet ću to naglasiti – napuštanje formacije sa dva klasična napadača i prelazak na samo jednog. To je značilo da ekipa koja igra 3-5-2 više NEMA igrača više na drugim frontovima, a upravo to je njena najveća prednost. Ukoliko igrate na kontranapade, ovo je najbolja (opet, govorim o idealnim uslovima) formacija. Tri štopera mogu spriječiti protivničke ofanzivce, a full-backovi bi presingom mogli na vrijeme uzeti loptu, distrubuirati je centralnim veznim, a onda se velikom brzinom transformisati u dodatne napadače.

Naravno, ovo nije jedino oružje. Kontrola veznog reda, posjed i dijagonalni ulasci bočnih igrača u srce terena daju mnoštvo napadačkih opcija i prostora za kombinovanje, tako da upravo ti bočni igrači ponekad djeluju kao box-to-box veznjaci. U bližoj prošlosti smo imali primjer Alvesa u Barceloni, a ne treba zaboraviti ni Bayernovog Alabu. 

Kad govorimo o manama ove formacije, jedna od većih boljki iste je upravo sprječavanje kontranapada. Ispadanje full-backova je gorući problem ove formacije, a u to smo se najbolje mogli uvjeriti u subotnjem finalu Lige prvaka kod prvog Realovog gola. Također, problem je branjenje bokova, upravo zbog toga što se dupliranje protivničkih igrača dešava (tek) blizu sopstvenog gola. Sportski psiholozi su kao jednu od mana izdvojili i nedostatak motivacije kod igrača, jer smatraju kako ih je teško dodatno motivisati u situacijama kad su podređeni defanzivi tokom svih 90 minuta. No, taj mit ruše odlični motivatori i taktičari, tako da se ova slabost ne može primijeniti na svaku ekipu.

 Naša reprezentacija u 3-5-2 formaciji

Miroslav Ćiro Blažević će reći sve kako bi kupio navijače (čitaj, kako bi prodao sebe) – promijenit će klub za koji navija, državu, vjeru, ali jedno neće. Ostat će vjeran svojoj 3-5-2 formaciji; formaciji kojom je prije 19 godina sa Hrvatskom uzeo svjetsku bronzu i formaciji koja je našoj reprezentaciji donijela prvi baraž protiv Portugala. U Ćirinom mandatu, najosjetljivije pozicije su pripale Senijadu Ibričiću i Sejadu Salihoviću. Također, imali smo štopera koji je tehnički potkovaniji od ostalih (Emir Spahić), što ova formacija i treba. Od štopera se očekuje da bude lak na lopti, da ima preciznu dugu loptu, a i da može iznijeti istu u slučaju kad su vezni igrači dobro pokriveni.

Defanzivni vezni bio je Elvir Rahimić, koji je odbrani pružao dodatnu sigurnost, jer je osiguravao i pomagao bočnim igračima, a po potrebi je uskakao i kao dodatni štoper. Iako se sa gorčinom u ustima sjećamo baraža, moramo priznati kako nam je do tog trenutka ta formacija donijela najviše radosti i fudbalskog uspjeha.

  Evropsko prvenstvo 2012. i Svjetsko prvenstvo 2014. godine

U godinama prije ovih prvenstava, Marcelo Bielsa je, vodeći reprezentaciju Čilea i Athletic Bilbao, uradio je mnoge stvari u kojima su i druga trenerska imena poput Guardiole, pronašli inspiraciju kako bi određene ideje što bolje sproveli u djelo. O El Locu bih mogao pisati satima i to opet ne bi bilo dovoljno da se opiše njegova taktička evolucija. Jednostavno, riječ je o pravom fudbalskom fanatiku koji zna apsolutno sve o svojim, ali i protivničkim igračima. Nijedan mu detalj ne može i ne smije promaći. Uostalom, govorim o čovjeku koji prije svakog meča uđe na teren kako bi još jednom izmjerio dimenzije te u kombinaciji sa vremenskim (ne)prilikama donio konačan sud o tome kako će se njegova ekipa postaviti. Dovoljno? Čile je pod njegovom palicom igrao u formaciji 3-3-1-3, a sinhronizovanost zadnje linije i bočnih igrača bila je skoro pa perfektna (ako perfekcija uopće postoji), što je u konačnici Čile dovelo do drugog mjesta u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici. Dvije godine kasnije, Cezare Prandelli, selektor reprezentacije Italije, suočio se sa povredom Andree Barzaglija, te je u meču protiv Španije morao nešto promijeniti. Odlučio se za prelazak na formaciju sa tri igrača u posljednjoj liniji što mu je u konačnici donijelo bod protiv favorizovane Španije. Tada su se mogli pronaći uzorci Bielsine taktike, ali i Mazzarijeve, koji je preuzeo Rejin Napoli i nije želio mijenjati, po njemu, najbolju formaciju. Prandelli je koristio De Rossija kao libera, Marchisio i Motta su bili radilice u veznom redu, dok je slobodu kretanja i distribuiranja lopte imao Pirlo. Povratkom Barzaglija, Italija se vratila u formaciju sa četiri igrača u zadnjoj liniji, a prvenstvo su završili kao drugoplasirana ekipa, izgubivši u finalu upravo od Španije. 

Vjerovatno najinteresantnija taktika na Svjetskom prvenstvu 2014. godine, bila je igranje sa tri igrača u posljednjoj liniji. Zanimljivo, ekipe koje su utakmicu počele sa tri defanzivca, upisale su 11 pobjeda, remizirale četiri puta i upisale tri poraza i to protiv ekipa koje su, pazite ovo, igrale u istom sistemu. Holandija koju je vodio Louis van Gaal, razbila je Španiju sa 5:1 i to zahvaljujući postavci kojom su u potpunosti neutralizovali sve linije dodavanja španskim fudbalerima. Zgusnuta sredina, pet igrača Holandije koji idu na svaku loptu, jednostavno nije odgovarala Španiji, a nakon te utakmice mnogi stručnjaci su istakli da je to zapravo početak kraja španske tiki-take.

Louis van Gaal je nastavio igrati u istoj formaciji, što je, uprkos velikoj pobjedi protiv Španije, zasmetalo mnogim, jer su smatrali kako to nije stil koji treba gajiti uvijek napadačka ekipa Holandije. Van Gaal se nije predavao, nije odustajao od svojih zamisli, a nakon svake utakmice argumentovano je objašnjavao zašto je na teren poslao tih jedanaest igrača sa jasno definisanim zadacima. Doduše, protiv Australije je morao mijenjati formaciju, jer je i Australija ekipa koja je igrala slično, tako da su pobijedili tek nakon što su prešli na 4-3-3 formaciju. Holandija je prvenstvo zavrišila kao trećeplasirana ekipa, a Louis van Gaal dobio poziv da preuzme ekipu Manchester Uniteda.

Antonio Conte i Massimiliano Allegri

Vodeći Bari i Sienu, Conte je najčešće koristio 4-2-4 formaciju (istu je kopirao i Di Canio vodeći Sunderland, ali ni blizu uspješno), koja se pokazala izuzetno uspješnom, jer je sa obje ekipe uspješno izborio plasman u Seriu A. Nakon što je u sezoni 2010/11 uspio uvesti Sienu u Seriu A, uslijedio je poziv koji se ne odbija – poziv sportskog direktora Juventusa, Giuseppea Marotte. Conte se i ranije dovodio u kontekst preuzimanja Juventusa, ali tadašnja uprava se, umjesto za njega, odlučila za još jednu igračku legendu Juventusa – Ciru Ferraru.

Odmah po dolasku Contea na novo radno mjesto, mogao se primijetiti njegov rad. Nije mu dugo trebalo. Za razliku od mnogih trenera koji ne odustaju od “svoje” formacije, Conte je istu prilagodio timu znajući da je to jedini pravi put. Taj put je zapravo bila 3-5-2 formacija u kojoj je, po stare dane, opet zablistao Andrea Pirlo, a čiju odbranu je sačinjavala defanzivna BBC varijanta – Barzagli, Bonucci i Chiellini. Osim wing-backova i Pirla, vezni red je morao imati i dva box-tobox veznjaka (Marchisio i Vidal, a nešto kasnije i Pogba). Što se tiče bočnih igrača, desnu stranu obično je držao Lichtsteiner, dok je lijevo ordinirao Asamoah. U napadu je pretežno bio jedan sidraš (Matri ili Llorente), a društvo su mu pravili Giovinco i(li) Tevez. Conteov Juventus se branio dosta duboko. Napadači su vršili presing, a ostatak ekipe je stajao nešto dublje ostavljajući samo malo prostora protivnicima da iznesu loptu. Od igrača je tražio maksimalno zalaganje i ostavljanje, što bismo mi rekli, srca i duše na terenu, te da obavezno pokriju svoju poziciju u defanzivi. Rezultat toga bile su titule koje je s lakoćom osvajao.

Istina, mnogi će u tome pronaći i olakšavajuću okolnost u vidu nešto slabije konkurencije, no to ni u jednom trenutku ne smije, a i ne može, umanjiti Conteov rezultat sa Starom damom. U defanzivi je to uvijek izgledalo kao 5-3-2, sa Chiellinijem na poziciji lijevog štopera, prosto iz razloga što je lijevak i što je mogao, ovisno o transformaciji, igrati i lijevog beka (doduše, to mu nikad nije bilo strano). Ključni čovjek u posljednjoj liniji (ipak) je Bonucci zbog nevjerovatne tehnike i sjajnog pregleda igre te duge lopte za igrača koji je po vokaciji defanzivac. Conteov Juventus imao je Bielsinu sinhronizovanost od Buffona, pa do Llorentea. Linije su se pomjerale, zatvarala se i najmanja pukotina zahvaljujući nevjerovatno pokretljivom, te tehnički i taktički potentnom veznom redu. Conte je u Torino donio tri Scudetta, ali u Evropi to nije izgledalo dobro i nakon tri sezone, odlučio je otići iz Juventusa i preuzeti reprezentaciju Italije gdje je (opet) uspješno implementirao svoje taktičke zamisli. Italija je izgledala poput Juventusa (nije ni čudo, Juventus je davao najviše reprezentativaca), najčešće igravši u formaciji sa tri igrača u zadnjoj liniji. Pogađate o kojim igračima je riječ.

Italija je na Evropskom prvenstvu 2016. godine ispala od Njemačke nakon izvođenja jedanaesteraca. Kako je njegova Italija izgledala? Pa dovoljno je reći da, iako su ispali u četvrtfinalu, Conteovu družinu mnogi su gledali kao na svojevrsne pobjednike. Bili su ratnici. Sam Xavi Hernandez je izjavio kako su Talijani izgledali poput mješavine Atletico Madrida i Barcelone. Problem Italije bile su povrede možda i najvažnijih kotača, Verattija i Marchisija. No, uprkos njihovom izostanku, Italija je izgledala i više nego dobro, prvenstveno defanzivno.

Prepoznao se Conteov pečat. No, nakon samo dvije godine, odlučio je napustiti vođenje nacionalnog tima i okrenuti se klupskom. Nakon što su se (po drugi put) razišli Roman Abramovich i Jose Mourinho nakon loše sezone za Chelsea, bogati vlasnik Chelseaja ponudio je posao Conteu. Početak nije bio bajan. Porazi od Liverpoola i Arsenala bili su dovoljni da se upali crvena lampica koja, znate i sami, znači vrlo siguran ostanak bez posla. No, Conte se nije predavao. Odlučio je promijeniti formaciju i umjesto sa četiri defanzivca, odbranu je počeo igrati kao i u Juventusu i reprezentaciji Italije – sa tri defanzivca i dva full-backa. Opet je imao jednog štopera koji je dobar tehničar (Luiz), te Azpilicuetu i Cahilla (staromodni štoper), a desnu stranu prepustio je igraču koji je (skoro) sve vrijeme bio na raznoraznim posudbama, Victoru Mosesu. Matić i Kante su držali vezni red, dajući dovoljno slobode Hazardu koji je bio lišen nekih defanzivih zadataka. Rezultat svega toga – titula. Chelsea je jednostavno taktički nadigrao (skoro) sve protivnike i činilo se kao da ne mogu izgubiti. Pobjede su bile rutinske, čak i kad Chelsea nije na terenu djelovao toliko dobro (u stvari, kad nije djelovao toliko bolje od protivnika).

“Koja vam je omiljena formacija”, upitali su ga. Conte se nasmijao, a onda u svom stilu odgovorio:”Omiljena? Nemam je. Ali, recimo da volim sve formacije pomoću kojih ću na kraju doći do pobjeda i titula!”

Nakon što je Conte napustio klupu Juventusa, torinski klub se odlučio zamijenit ga bivšim trenerom Milana i Cagliarija, Massimilianom Allegrijem. Allegri je u prvoj sezoni osvojio titulu, kup, a izgubio u finalu Lige prvaka od Barcelone. Naslijedio je dobro posložen tim kome je usadio neke druge navike zahvaljujući kojim je i napravljen iskorak u Ligi prvaka (nešto što Conte nije uradio).

Allegri je drugačiji od Contea. Nema to veze da li je bolji ili ne, nego prosto, riječ je o drugačijem čovjeku. Max je tražio od svojih igrača da sami reaguju na promjene. Naravno, to ne znači da ih je pustio, ali dao im je dovoljnu količinu slobode da i sami odlučuju o nekim stvarima na terenu. Upravo to mu je i donijelo veliki uspjeh. Kao i njegovog prethodnika i Allegrija su pitali o omiljenoj formaciji; o tome šta za njega predstavlja 4-4-2, a šta 3-5-2. “To su samo brojevi na papiru i ne znače apsolutno ništa, ono što znači je kako se to očituje na terenu”, odgovorio bi Allegri.

Formacijski se nije puno mijenjalo. Juventus je najčešće igrao u 3-5-2 formaciji, mada je često znao istrčati i u 4-2-3-1. No, prva je bila ona prava; plodonosna. Bonucci je i kod Allegrija imao isti zadatak kao kod Contea. On je bio spona između defanzive i veznog reda, a često je dugim loptama upošljavao napadače. Barzagli i Chielini su čistili sve što se očistiti može, a Juventus je na njihovim krilima i na krilima nevjerovatno pokretljivog veznog reda (naravno, sve pod vodstvom Allegrija, da se ne umanjuju njegove zasluge), postao defanzivna sila. Dolascima Alexa Sandra i Cuardada, Juventus je postao još jači na toj poziciji wing-backa. Jednostavno, odlični u oba pravca (posebno se to odnosi na Sandra), tehnički potkovani, taktički dovoljno jaki da odgovore na sve Allegrijeve zamisli. Allegrijev plan je da se pasovima i kretnjama “istraže” sve pukotine protivničke odbrane, koje se, kad-tad, moraju iskoristiti da bi se postigao pogodak. Čekala se ta pukotina prilikom reorganizacije protivničke defanzive, a to su pasovima i ulascima iz drugog plana uvijek kapitalizirali. 

Allegri je dosta stvari pokupio od Van Gaala, ali i od Cruyffa. Možda ne toliko u vizuelnom smislu, ali jeste u samom poimanju fudbala. Juventus je i ove sezone bio taktički fenomenalan sve do finalne utakmice. Nažalost, tad su i trebali biti najjači, a nisu bili. Raspali su se. Real Madrid ih je nadigrao, sažvakao na sredini terena u dvadeset minuta drugog poluvremena. 

Igrači Reala su bili jači, odlučniji, gladniji. To je presudilo. Dva izgubljena finala za Allegrija, oba sa istom formacijom. Oba sa formacijom za koju se mislilo kako je prevaziđena i kako je prošlost. No, zahvaljujući njemu (a i njegovim prethodnikom, pa i Bielsi, Guardioli i Van Gaalu), svi su shvatili kako ništa ne treba tek tako otpisati i smatrati zastarjelim. Zašto? Zato što će se uvijek pojaviti neki novi um koji će unijeti prijeko potrebnu promjenu i tako nadograditi ono što već postoji, ali što se godinama ne koristi. Ne samo u fudbalu, nego i u životu.