Dva smo svijeta različita: Luka Menalo vs HRK Izviđač · Kolumna

Igrao je Izviđač prvi velike utakmice Lige evropskih šampiona, stizali su u Ljubuški Barcelona, Ademar Leon, prvi je to bh. klub koji je dospio do polufinala Kupa kupova... Dok je Stanislava Mucića bilo, bio je to kolektiv visokih standarda s prepoznatljivom školom rukometa.

Čak je i nekoliko bh. reprezentativaca igračima postalo u Izviđaču. Mirsad Terzić tamo je doživio punu afirmaciju, braća Burić su Maglaj zamijenili Ljubuškim kada je trebalo napraviti stepenicu više.

Adnan Jaškić je dole igrao, Darko Martinović, Adnan Harmandić... nikada to nije bio klub koji se libio dovesti igrače iz cijele BiH, ma kako se zvali i prezivali. Tim igračima s druge strane valjao je dolazak u Ljubuški.

Međutim, Izviđač očito ima jedan strukturalni problem sa Bosnom i Hercegovinom. Premda se smatralo da je uslovljen mentalitetom i lokalpatriotskom osvješćenošću, zbog čega je draže Mirku Aliloviću ili Denisu Buntiću igrati za Hrvatsku (svako ima pravo sebe smatrati bilo čime i igrati tamo gdje misli da mu je ljepše i isplativije), već nekoliko godina klub je taj koji instruira najbolje mlade igrače da ne nastupaju za omladinske selekcije BiH.

Zapravo, da apsurd bude veći, kao što u svakom klubu ima boljih i onih manje dobrih, po pravilu, oni najbolji regrutuju se za Hrvatsku, a ove manje bolje nije uopće problem pustiti da igraju za BiH.

I kao što Alilović ili Buntić nisu imali priliku nastupati za omladinske selekcije BiH jer ove nisu postojale, sada je situacija drugačija. BiH ima čak i U14 selekciju kojoj je cilj sastaviti djecu koja valjaju, pa će nakon pet šest godina njihovog zajedničkog okupljanja, druženja i gajenja privrženosti isplivati tri-četiri igrača u A tim.

A to što ne postoji dovoljno karakternih ljudi poput Nikole Prce, ili Luke Menala ne bi trebao biti nikome problem.

"Na prethodnom okupljaju U16 u Trebinju imali smo dvadesetak igrača. Fran Pavlović i Mario Perić iz Izviđača nisu se htjeli odazvati na prošlo okupljanje u Gornji Vakuf, tako da ih sada nisam ni zvao. Ubuduće ih neću ni pozivati, jer je besmisleno. Bar će tako biti dok oni sami ne odluče šta hoće", govori selektor U16 reprezentacije Jasmin Mrkonja.

Mrkonja je prije nekoliko godina također bio bitku s vjetrenjačama. Talentovani Hrstić, Pavlak, Mandić i Jarak odbili su da budu članovi selekcije 1996. godišta. Kasnije su Pavlak i Jarak dobivali pozive Bilala Šumana, dok su se Ereš i Hrstić zahvalili na pozivu. Mandića više niko nije ni zvao, kao ni Josipa Šarca.

Suština je zapravo da tamošnji igrači nemaju ništa protiv igrati za bilo koju drugu reprezentaciju, ali kada Hrvatskoj prestanu biti zanimljivi.

Na kraju krajeva Prce je bio omladinski reprezentativac Hrvatske, ali je on nešto sasvim drugo. Kada im je kao reprezentativcu BiH ponovo zapao za oko, nije više bilo te šanse da postane Kauboj. Inače, značilo bi to da mu je obraz od "kaubojke" satkan.

U tom kontekstu, Luka Menalo, vjerovatno najtalentovani bh. fudbaler trenutno, istinski je trijumf pameti, lijepog odgoja, ali i normalnog odnosa stručnih ljudi u omladinskim selekcijama BIH. I gle novog apsurda, premda je fudbaler Širokog porijeklom iz Višića kod Čapljine, momak je rođen u Splitu!

"Ljudi su mi vjerovali duže vrijeme, dali šansu i nema dileme uopće da li ću igrati za BiH ili Hrvatsku", otprilike je kazao Menalo u razgovoru za Sportske novosti. Pitanje koje bi svugdje bilo skandalozno, ovdje dođe kao samorazumljivost: Da li bi sada, kada se pročulo za njega, mogao igrati za Hrvatsku?

Ljudi s obrazom obično nemaju dilemu.