Ne ide, ne mogu mu prići: Kakav je majstor Dražen Novoselac... · Kolumna

Od jedanaest igrača koji su najčešće činili prvu postavu jedno osam je bilo besprijekorno. Osam najboljih od tridesetak, ili 50 koji bi došli da treniraju i pokušaju se nametnuti. Kad si prva postava onda si popularan, a osim što si mangup, slijeduju te i ostale privilegije. Možeš da se šepuriš komšilukom, imaš priliku da dohvaćaš lopte prvotimcima - izaći na travnjak Grbavice, pa makar bio hamal, bilo je djeci od neprocjenjivog značaja - mogao si imati i trenerku samo za odabrane, a znalo se desiti i učešće na međunarodnim turnirima.

Ovi ostali, njih troje, bili su privilegirani jer ih pubertet brže spucao, kolokvijalno rečeno brže su izdžikljali. Ima još jedan razlog: članovi porodice tih igrača obično su istovremno bili i dobri vlasnici buregdžinica i neloši sa trenerima, čitavom plejadom trenera.

Odatle seže činjenica da takvi fudbaleričići, umjesto kojih je mogao igrati bilo koji drugi igrač iz "selekcije" i opet ne bi bilo neke razlike, nisu napravili bogzna kakve karijere. Tačnije, napravili su nikakve.

Da li bi neki drugi napravili ikakve karijere da su igrali umjesto ovih što su mjesto zasluživali svojim genetsko-biološkim i finansijsko-monetarnim statusom? Teško. Da su bili talentovaniji, a posebno pametniji, znali bi oni naći svoje mjesto pod suncem. Kako je upornost od manje talentovanih pravila solidne igrače, tako je mogla i od ovih "zapostavljenih".

To što nisu uspjeli ni ovi prvi (privilegirani), a ni ovi drugi (zapostavljeni), manje je međutim bitno od činjenice da nisu uspjeli neki koji su predstavljali fudbalsku esenciju.

Ljubitelji fudbala u BiH čuli su barem jednom za našega futsal reprezentativca Dražena Novoselca.

Tamo krajem rata, kada su se oni sa devet-deset godina počinjali upoznavati s fudbalskom loptom, Dražen je živio u sarajevskom naselju Dobrinja, ali pošto je mnogo više djece igralo na terenu na Mojmilu, znao se uputiti s loptom i najčešće sam. Da razbacimo od jutra do sutra, pobjednik ostaje.

Bilo je apsolutno nebitno ko igra s njim u ekipi, on je bio pobjednik i on je ostajao. Drugi su se smjenjivali. Za taj period, onima koji su tada igrali - a nije mogao svako igrati, jer ako nisi imao pojma nisi smio prisimrditi terenu - ostalo je mnogima urezano: Draženu kada ima loptu nisi smio prići. Danas, s ove distance, i nakon odgledanih milijardu Del Piera, Zidanea, Iniesti, jasno je šta izdvaja majstore od onih samo simpatičnih igrača - činjenica da majstoru ne smiješ prići! Da li je to stahopoštovanje ili samo strah, ne zna se.

On može držati loptu do mile volje, a onaj koji ga napada zna da će ispasti smiješan. Drugo, majstor nikada ne drži loptu koliko mu je volja, već igra, kod njega "ide lopta", dodaje se iz zabave ili juri frontalno praveći od protivnika pokretne čunjeve. Imaju oni sposobnost pomjeranja, ali naprosto ne znaju kuda bi. Dražen je uvijek, ali uvijek imao rješenje.

Vaše je bilo samo da se krećete, a lopta će vas pronaći i onda kada joj se uopće ne nadate. Tako je bilo i na velikom terenu, identično, ako mislite da je bio predodređen za futsal.

U Željezničar je došao iz Bubamare nakon što su ga odstranili zbog stanovitog marifetluka i bio dio ekipe koja je obećavala, zajedno sa Džekom (Jamakom, Kukićem, Beranekom, Muharemovićem, Hondom...), no nisu ga nikada ozbiljno shvatali. Iako se znao zagrijavati odvezanih pertli, navodno nije napravio profesionalnu karijeru jer je bio nizak???

Saviola, Xavi, Mertens, Insigne i slični njemu su bili, eto, ultravisoki.

Dražen danas igra futsal sa svojim bratom Slavenom u Norrkopingu, a pored toga je i trener ženske ekipe. Bukvalno razvija tamošnji futsal. Kada sabereš i oduzmeš, napravio je nešto u životu. Mnogo više od onih što su također godinama trenirali pa nisu postali ništa, a u fudbalskim krugovima također je ostao majstor mnogo veći od onih koji su igrali profesionalno, pa sada rade u pošti ili gradskom saobraćajnom.

Njemu to može biti neka satisfakcija, onima koji su ga znali od malih nogu može samo biti žao zašto takav talenat nije ostao iskorišten. Jer on je bio fudbal, onaj istinski, kakav danas rijetko ko može igrati, u našoj ligi pogotovo. Posebna vrsta fudbalske inteligencije, mozak kakvima se obično većina iščuđava, a takvu Drugost zapravo neophodno je s posebnom pažnjom njegovati.