Sjećanje vjernog navijača na zapaljenu Grbavicu: Plakao sam k'o godina...

Pamti i vrijeme Dževada Begića Đilde, mnoga gostovanja, posebno zadnje u Zagrebu kada je prvi vođa Željinih Manijaka na Željezničkoj stanici stao ispred 30-tak navijača iz Sarajeva i nekim svojim nadnaravnim sposobnostima, popričavši sa vođama Bad Blue Boysa, iste uvjerio da nema potrebe za tenzijama. Zagrepčana je bilo barem trostruko više i željeli su se obračunati s Manijacima...

Kolika je njegova ljubav prema Želji možda najbolje svjedoči činjenica da je rođenom djetetu dao ime Željo. Mario Milošević je danas višestruki prvak BiH u snookeru, a Seva i dalje sve svoje obaveze i slobodno vrijeme usklađuje s utakmicama Plavih. Koliko god bili dobri ili loši, uspješni ili ne.

Tog 4. maja, kada je gorio grbavički hram, sjeća se nerado, a sjećanja opet kristalno jasna. Kaže ne da pamti dan kad su aveti zapalili Grbavicu, već svaki trenutak užasa.

"Sjećam se da smo bili kod prjatelja Damira, na Pofalićima. Pucalo se taj dan, no predveče kad smo vidjeli da nešto gori, nije niko mogao vjerovati da je stadion zapaljen. S francuskog balkona vidiš ti neku buktinju, ali ne znaš da je to. Malo je ko mogao biti u blizini, da sam mogao gasiti gasio bi bez obzira na sve..."

"Kako sam se osjećao? Plakao sam k'o godina. Prvo ne znaš šta se dešava, ali onda na televiziji vidiš gori. Prije toga trebalo se igrati i sa Radom, nije odigrano, ali niko još nije vjerovao da je situacija toliko ozbiljna. Neki su možda i znali, no većina je smatrala da ne može to dugo trajati."

Kada je Grbavica reintegrirana 19. marta 1996. Severin je odmah pohitao ka stadionu.

"To je bilo trčećim korakom, letio sam kao Carl Luis. Željeli smo odmah ući na stadion. I tog dana se kristalno sjećam. Sve je bilo iždžikljalo, a sjećam se dobro da je kod kornera na sjeveroistoku stajala jedna lopta ispuhana. Neko je trebao izvesti skraćeni korner...", našalio se na kraju Milošević.