Pomicanje granica

Ovim nikako ne želimo omalovažavati sportsko umijeće naših olimpijaca, u sastavu: Tanja Karišik (biatlon i ski trčanje), Žana Novaković (alpsko skijanje), Maja Klepić (alpsko skijanje), Mladen Plakalović (ski trčanje) i Marko Rudić (alpsko skijanje), ali činjenica je da su bh. takmičari daleko od ulaska među najbolje, a o medaljama ne smijemo ni razmišljati.

To, doduše, ne bi bilo ništa čudno da u Bosni i Hercegovini nema na desetine staza za alpsko i nordijsko skijanje, da nemamo olimpijske ljepotice poput Jahorine, Trebevića, Igmana, Bjelašnice, pa sada i Vlašića. Imamo sve, a nemamo ništa.

Zaista patetično zvuče izjave čelnika Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine koji "papagajski", pred svaku Olimpijadu, ponavljaju jednu te istu tezu o "pomicanju granica". Granica? Kakvih granica? Na granici smo dna što se tiče zimskih olimpijskih sportova.

Zato je bitno da troglavo Predsjedništvo Olimpijskog komiteta BiH u sastavu Izet Rađo, Marjan Kvesić i Siniša Kisić otputuje za Kanadu, kako bi što "dostojnije" predstavljali BiH. Nije nikakvo iznenađenje da su bh. delegacije raznoraznih predsjednika, generalnih sekratara, njihovih pomoćnika i predsjednika bezbrojnih komisija na Olimpijadama kao po pravilu brojnije od broja učesnika.

Ponavljamo, u svemu sa najmanje krivi naši Olimpijci i mi im od srca želimo što bolji nastup i rezultat u Vancouveru, ali je tako nešto zaista teško očekivati. Sportisti se u ovoj zemlji tretiraju kao suvišna roba, a državi i ljudima koji se "brinu" o sportu bitnije je prodati zemljište na Bjelašnici nekom privatniku da sagradi vikendicu, nego, recimo, napraviti kvalitetnu školu skijanja, koja bi u dogledno vrijeme možda mogla izroditi i nekog olimpijskog pobjednika.

I, onda kada Olimpijada završi, čelnici OKBiH sazovu konferenciju za medije i pričaju o "pomicanju granica", pokušavajući uvjeriti javnost kako je zapravo 93. ili 127. mjesto bilo uspjeh.