"Da se kući vratim": Džeko i Željezničar, san ili java? Navijačima niko ne može zabraniti da maštaju · Riječ, dvije...

FK Željezničar je u potrazi za napadačem, to je jasno još od početka polusezone i pripremnog perioda ove zime. 

Međutim, ono što su navijači priredili posljednjih nekoliko dana na društvenim mrežama je pomjerilo očekivanja svih u Bosni i Hercegovini.

Operacija "Vrijeme je" za Edina Džeku krenula je spontano, vjerovatno, po uzoru na Splićane i njihovo "Vrime je" za Ivana Perišića. Međutim, sada je to nadmašilo i potajna navijačka očekivanja.

Dino Merlin je još davne 1993. godine napisao pjesmu "Da se kući vratim" sa potpuno drugim motivima, ali sada ti stihovi pogađaju sve one koji svakog vikenda i po neke srijede pohode Grbavicu.

Edin Džeko nije samo napadač koji je potreban Željezničaru, on je simbol nove ere i novog ruha. Svjetionik koji bi pokazao put FK Željezničar u narednih nekoliko godina, nakon već decenije lutanja.

Postoje želje koje se ne mjere transfermarktom, ugovorima ni godinama. One žive negdje između sjevera i juga Grbavice, u pukotinama betona, u mirisu kafe pred utakmicu i u onoj tišini što nastane kad Željezničar primi gol.

Džeko nije želja za golovima i uspjehom, iako bi ih on svakako dao. Nije ni želja za titulom, iako bi joj naredne godine sigurno bio bliže.

To je želja za krugom koji se zatvara. Za pričom koja se vraća na prvu stranicu, tamo gdje je počela, na pomoćni teren, među dječake koji su sanjali prevelike snove za preuske kopačke.

Edin Džeko je davno prerastao Grbavicu, ali Grbavica nikada nije prerasla njega. U svijetu u kojem je osvajao Bundeslige, Premier lige i Serie A, u kojem je nosio kapitensku traku reprezentacije i bio veći od države iz koje dolazi, ostao je onaj isti dječak iz Sarajeva koji je znao da bez Želje nema ni njega.

Navijači Željezničara to ne traže iz inata, ni iz romantike radi romantike. Traže jer znaju da neke priče imaju smisla samo ako se završe tamo gdje su počele. Traže jer su se previše puta oprostili od idola bez pravog zbogom. Traže jer su umorni od privremenih heroja i kratkih ljubavi.

Zamišljaju ga kako izlazi iz tunela, ne kao zvijezda svjetskog formata, nego kao jedan od njih. Bez pompe, bez vatrometa. Samo plava boja, isti grb, iste stepenice i ona tiha spoznaja da je sve na svom mjestu.

Možda je to iluzija. Možda fudbal danas nema prostora za takve povratke. Možda će Edin završiti karijeru negdje gdje je lakše, mirnije, bogatije, ali navijači Želje ne živi od realnosti. "Željo je klub nostalgičara", rekao je Ivica Osim i kao uvijek nije pogriješio.

Oni žive od nade. A nada kaže da bi jednog dana, barem na jednu sezonu, barem na nekoliko utakmica, Džeko mogao obući dres koji nikada nije skinuo iz srca.

I nije važno hoće li se taj povratak desiti. Važno je da ta želja postoji. Jer dok god se na Grbavici sanja o povratku jednog dječaka koji je postao legenda, Željezničar tim ljudima nije samo klub. On je osjećaj i porodica.

Zato budnih očiju Manijaci maštaju da ovo čuju ovog proljeća ili narednog ljeta:

"Dobrodošli na još jedno porodično okupljanje na stadionu Grbavica. (Par minuta poslije) Broj 9 i kapiten FK Željezničar, Edin Džeko!"