Kako su alkohol i kokain uništili talent koji se viđa jednom u 100 godina

Niko od njih ne shvaća da se među onima koji jure staru kožnu loptu na jarkom suncu, igrajući golovima napravljenim od svojih prsluka ili ruksaka, nalazi neko ko je mogao, trebao biti, svjetska zvijezda davno prije.

Onaj kojeg je veliki Franz Beckenbauer jednom nazvao "najvećim talentom njemačkog fudbala", kojeg je ikona Bayerna Uli Hoeneß proglasio igračem koji se ne prodaje. Onaj koji je debitovao u Ligi prvaka za rekordnog njemačkog prvaka sa 17 godina i kojem je bila predviđena tako svijetla budućnost.

Ipak, ljeti 2006. Berkant Göktan, iako samo 25-godišnjak, bio je svjetlosnim godinama udaljen od tog vremena.

"Često smo igrali fudbal u Engleskom vrtu s drugim multikulturalnim igračima", rekao je jednom njemački Turčin u intervjuu za časopis 11Freunde o tom periodu. Posljednjih nekoliko sedmica uopće nije igrao za klub, samo je pokušavao nekako ostati u formi. Prerano je završio svoj mandat u 1. FC Kaiserslauternu, svom sljedećem neuspješnom klubu.

Vratimo se korijenima, tamo gdje je još sve bilo dobro za malog "Berkija". Fudbal je počeo igrati u Helios Minhenu, malom klubu na istoku bavarske metropole. U dobi do 11 godina otkrio ga je moćni FC Bayern, koji je osmogodišnjeg Göktana odmah nakon probnog treninga doveo u Säbener Straße. Brzo je postao poznat kao čudo od djeteta, buduća zvijezda. Reći da je nevjerovatnom brzinom zabijao golove bilo bi podcjenjivanje.

„U jednoj sezoni D-junior lige bilo je oko 400 golova. Često sam zabijao 10 ili 12 golova u jednoj utakmici“, prisjeća se Göktan. Bayern je, u skladu s tim, imao velika očekivanja od mladog napadača, te je s 13 godina potpisao predugovor.

Zanemario je školu, gotovo nikad nije bio tamo i od malih nogu se u potpunosti usredotočio na fudbal. I u početku je njegov put imao samo jedan smjer: ravno prema gore.

Göktanov potencijal bio je ogroman. Halil Altintop, koji je kasnije igrao uz tada pomalo posrnulog čudaka u Kaiserslauternu, jednom je o njemu rekao: "Ono što je radio s loptom bilo je zaista ludo. Vjerovatno nikada nisam vidio igrača tako tehnički nadarenog." Ali njegov izniman talent nije bio dovoljan. Göktanova osobnost, njegov karakter, njegov stav prema sportu bili su previše nepotpuni.

Čak i kao tinejdžer, Göktan je bio problematičan. Oni koji su mu bliski kažu da se već sa 16 godina povremeno prepuštao alkoholnim eskapadama, ponašao se neprimjereno i ponašao se neozbiljno.

"Od malih nogu bio je vrlo siguran da je zvijezda", prisjetio se Herbert Harbich, dugogodišnji volonterski trener mlađih ekipa Bayerna, u novinama tz . "Ali to nije bilo dovoljno."

Harbich nikada nije zaboravio finale njemačkog A-juniorskog prvenstva 1998. godine. Pogotovo zbog Göktana. Ili bolje rečeno, zbog njegove egocentrične igre koja je koštala Bayern njihovog prvog naslova njemačkog juniorskog prvaka. Bayernova U19 ekipa, u kojoj je Göktan igrao uz igrače poput Owena Hargreavesa i Daniela Bierofke, vodila je 2:1 protiv Borussije Dortmund.

Nešto više od 20 minuta prije kraja dosuđen je jedanaesterac - i Göktan, unatoč tome što je bio jedan od najmlađih igrača u momčadi i nije bio određen za izvođača jedanaesterca, zgrabio je loptu i promašio, propustivši priliku za pobjedu.

Drama se tada odvijala: BVB je izjednačio u nadoknadi, prisiljavajući na izvođenje jedanaesteraca. "Göktan se ponovo okuražio - i ponovo promašio", prisjeća se Harbich. Juniori Bayerna konačno su poraženi, Dortmund je osvojio naslov, a Göktan je dobio tragičnu ulogu.

Ipak, nedostatak profesionalnosti nije dugo vremena previše smetao Göktanu. Igrao je bezbrižno, stalno se poboljšavao i sa 16 godina trenirao je s prvom ekipom pod vodstvom Giovannija Trapattonija, iznenada nadmašivši svjetske zvijezde poput Lothara Matthäusa. Sa 17 godina Göktan je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor, potpuno napustio školu i bio je spreman u potpunosti pokrenuti svoju karijeru.

Debitovao je u Ligi prvaka za Bayern sa 17 godina i 9 mjeseci. Bila je to grupna faza, a moćni Manchester United gostovao je na Olimpijskom stadionu u Minhenu. Göktan je igrao nešto manje od pola sata, ušavši umjesto Hasana Salihamidžića, i odjednom se našao na terenu protiv igrača poput Davida Beckhama i Paula Scholesa. "Bio sam u transu", rekao je Göktan.

Zamalo je zabio gol na svom debiju u Ligi prvaka. Bio je to taj jedan trenutak, za koji i sam kaže da je mogao sve promijeniti, samo da je krenulo drugačije.

"Taj udarac lijevom nogom koji je prošao tik pored desne stative. Ponekad pomislim: Da je to ušlo, možda bi sve bilo drugačije." Tada bi se možda našao neko ko bi ga čvrsto prizemljio, spriječio da se zanese. Ali nažalost, ta se figura nikada nije pojavila u tužnoj priči Berkanta Göktana.

Umjesto toga, taj nastup protiv Uniteda ostao je najveća pozornica koju je Göktan doživio kao igrač Bayerna. Dopustio si je da ga ometaju stvari, dao je prioritet svemu osim fudbalu, odigrao je još samo dvije utakmice za Bayern i trener Ottmar Hitzfeld odjednom je prestao računati na njega. Početkom 1999., još uvijek samo 18-godišnjak, posuđen je Borussiji Mönchengladbach, a šest mjeseci kasnije poslan je u Bielefeld kako bi se pridružio svom bivšem mentoru Hermannu Gerlandu.

No, iznimno talentovani igrač iznenada je zaostao. Za Gladbach je odigrao samo pet utakmica, a za Bielefeld 16, ali je postigao samo jedan gol. Postao je frustriran, prebrzo je želio previše. Ljeti 2000. vratio se u Bayern, ali je igrao gotovo isključivo za rezervnu ekipu u Regionalligi (četvrta liga).

"Veliki problem u Bayernu bio je taj što sam trenirao jednako kao i uvijek, ali moja se izvedba nije poboljšala", jednom je rekao časopisu kicker. Stagnirao je, nije napredovao, ali je zarađivao relativno dobru plaću. "Postupno sam gubio motivaciju. Maskirao sam to i usredotočio se na novac. Fudbal je postao sporedni."

Poglavlje u Bayernu konačno je završilo 2001. godine. I na iznenađenje mnogih, Göktan, još uvijek talentovan u 20. godini, pridružio se turskom vrhunskom klubu Galatasarayu.

"Bilo je ludo! Bilo je dvadeset kamera i bezbroj novinara na potpisivanju ugovora, nikad nisam doživio ništa slično", oduševljeno je rekao Göktan časopisu 11Freunde.

Nakon šestomjesečnog razdoblja prilagođavanja, stvari su išle dobro i na terenu. Göktan je s pet golova doprinio osvajanju turskog prvenstva i igrao je u Ligi prvaka protiv Liverpoola i Barcelone.

Ali kao što se često događa u Göktanovoj karijeri, vrhunac nije bio ništa više od kratkog bljeska obnovljene nade. U svojoj drugoj i trećoj godini u Galatasarayu, jedva je igrao, prešao je u Bešiktaš 2004. i tamo je bio potpuno izvan igre. Nehajan stav, loša sreća s promjenama trenera - za Göktana je od tada sve krenulo nizbrdo. "To me psihički slomilo. Pomislio sam: 'Mali, više nikada nećeš igrati, ti si zamjena.' Sa svakim korakom bio sam bliže dnu", objašnjava.

Michael Henke, njegov bivši pomoćni trener u Bayernu, još dok je Göktan bio hvaljeno čudo od djeteta, vratio ga je u Njemačku, u Kaiserslautern. No, Henke je brzo otpušten, a pod njegovim nasljednikom, Wolfgangom Wolfom, Göktan ponovo nije igrao nikakvu ulogu. U aprilu 2006. stoga je raskinuo ugovor s Kaiserslauternom i pobjegao natrag u Minhen, u svoj rodni grad. U Engleski vrt.

Göktan čini sve kako bi ostao u formi, čini se reformiranim i odjednom pokazuje skromnost. „Na umjetnoj travnatoj podlozi mog prvog kluba, postavio sam brata na gol i trenirao ga. U to vrijeme sam radio sve: igrao fudbal, vozio bicikl, plivao, trčao.“ Njegova sreća: 1860. München saznaje da se bivši čudo od djeteta iz njihovih najvećih rivala sa Säbener Straße želi vratiti. U početku ga potpisuju za amaterski tim, prije nego što Göktan doživi ono što su vjerovatno njegove dvije najbolje godine kao profesionalca s Lionsima.

Postao je zvijezda tima, glavna figura Münchena 1860. „Konačno sam imao sreću u životu pronaći trenera u Minhenu koji je vjerovao u mene, koji je znao kako se nositi sa mnom i koji je bio u stanju dugo raditi sa mnom.“ Marco Kurz ga je doveo u rezervnu ekipu – i kada je Kurz potom promoviran u trenera prve ekipe, Göktanova karijera je zaista krenula uzlaznom putanjom s Bluesima. Deset golova u samo 13 nastupa u drugoj ligi u svojoj prvoj sezoni za 1860, a u drugoj sezoni, unatoč tromjesečnoj pauzi zbog povrede, ponovo je uspio postići impresivnih deset golova.

„Nisam ponovio svoje prošle pogreške. Ponovo sam bio uspješan, ali ovaj put sam ostao prizemljen“, rekao je Göktan 2007. Izrazio je kajanje zbog neuspjeha u Bayernu, priznajući: „Bio sam kaos. Veliki problem bio je što sam bio previše nestrpljiv, previše impulzivan. Uspjeh mi je udario u glavu.“ A sada kada je ponovo bio u usponu, želio je sve raditi bolje, želio se vratiti u Bundesligu. Ali od te bombe u oktobru 2008., jasno je da je Göktan još jednom podbacio.

Zbog Göktanovog upadljivog, čudnog ponašanja - i nekih savjeta iz noćnog života Minhena - 1860 je naredio test na kokain, koji je bio pozitivan. Činilo se da je njegova kratka slava ponovo uzela svoj danak; misteriozna povreda stopala mu je stvarala probleme. Kružile su i glasine o porodičnim problemima, posebno s njegovim ocem, Fahrettinom. Nakon pozitivnog testa na droge, Lavovi su mu ponudili podršku, isprva želeći samo suspendovati njegov ugovor. No, Göktan je odbio, prekinuo sve veze i, s nepunih 28 godina, zauvijek nestao iz njemačkog profesionalnog fudbala.

„Bio sam sretan što je sve izašlo na vidjelo, jer nisam imao izlaza“, rekao je godinama kasnije o svojoj ovisnosti o kokainu. „Na aerodromu su postojale dvije mogućnosti: Meksiko ili Tajland.“ Göktan je odabrao Tajland, ostavio fudbal iza sebe, zainteresovao se za budistička učenja i upoznao svoju novu, veliku ljubav. Samo godinu i pol nakon što je napustio Minhen 1860., pokušao je novi početak s vrhunskim tajlandskim klubom Muangthong United. Međutim, to se pokazalo samo kratkim prekidom.

Krajem 2012., s 31 godinom, iznenada se poželio vratiti u njemački fudbal. Ali gotovo nijedan klub ga nije htio; uspio je osigurati mjesto u Regionalligi Bayern (četvrta liga), igrajući za SV Heimstetten. Čak i za ovaj seoski klub iz gornjobavarske pokrajine, Göktan je odigrao samo šest minuta . Ironično, to je bilo protiv rezervne ekipe Bayerna, u porazu od 0:5 krajem oktobra 2013.

Od tada se Göktan nije pojavio ni u jednom izvještaju s utakmica. I njegov Instagram profil je postao tih. Do 2021. godine, u mnogim se objavama predstavljao kao sretan porodični čovjek, smiješeći se u kameru sa svojom djecom.

I možda još uvijek povremeno igra fudbal u Engleskom vrtu. Pred nekoliko promatrača koji se s vremena na vrijeme zaustave. Koji ne shvaćaju da gledaju bivšeg čuda od djeteta. A onda, nakon nekoliko minuta, jednostavno krenu dalje.