Ne bude li Bosne, tada neće biti ni nas · Riječ, dvije...

Neke pjesme nisu nastale da bi se slušale. Nastale su da bi preživjele vrijeme. One nisu muzika koja popunjava tišinu između dvije radio stanice, nego posljednje utočište čovjeka kada mu ponestane riječi kojima bi objasnio ono što osjeća. Zato postoje pjesme koje stare zajedno s narodom, a postoje i one koje nikada ne ostare jer su nastale iz bola koji ne poznaje datum isteka.

Postoje stihovi koji su napisani u jednom vremenu, a žive u svakom narednom. Čovjek ih prvi put čuje kao dijete, drugi put kao mladić, treći put kao roditelj, a svaki naredni put shvati da ih zapravo nikada ranije nije razumio. Neke riječi jednostavno sazrijevaju zajedno s nama i tek onda otkriju svoje pravo značenje.

Zato je "Kad sve ovo bude jučer" mnogo više od pjesme. Ona nije nastala da opiše jedan rat, nego da podsjeti kako postoje trenuci kada se čovjek mora zapitati gdje pripada i šta ostaje iza njega kada se ugase reflektori svakodnevice. U tim trenucima više nije važno koliko neko ima novca, kakav automobil vozi ili kojim jezikom govori, nego postoji samo jedno pitanje. Jesi li bio tu kada je bilo najteže?

Danas je Bosna i Hercegovina daleko od onih dana u kojima su se brojali kilometri do slobode, ali postoje neke druge udaljenosti koje nisu ništa manje opasne. To su kilometri između ljudi koji su nekada disali kao jedno, između gradova koji su zaboravili jedni druge, između generacija koje sve manje znaju koliko je teško bilo sačuvati ono što danas uzimaju zdravo za gotovo. Vrijeme ne briše historiju, ali čovjek ponekad to pokušava.

Možda upravo zato sport kod nas nikada nije bio samo sport. U nekim državama reprezentacija predstavlja ekipu najboljih igrača koje je selektor mogao izabrati, dok kod nas ona predstavlja mnogo više od jedanaest imena ili dvadeset i šest pasoša. Ona je podsjetnik da, uprkos svemu što nas dijeli, još uvijek postoji nešto što nas okuplja bez pitanja ko si, odakle si i kako se prezivaš.

Nije slučajno što se pred velike utakmice više priča o emociji nego o taktici. Nije slučajno što se više raspravlja o himni nego o formaciji i što se više pamti jedan zagrljaj nakon gola nego deset savršeno izvedenih akcija. Ljudi ne pamte broj dodavanja, nego trenutke u kojima su osjetili da pripadaju nečemu većem od sebe.

Možda zato i večeras mnogi neće gledati utakmicu samo zbog nogometa. Gledat će je iz dnevnih soba u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Bihaću, ali isto tako iz Malmöa, St. Louisa, Chicaga, Beča, Berlina, Osla i Melbournea. Neko će ustati prije posla, neko će ostati budan do sabaha, a neko će zbog razlike u vremenskim zonama gledati utakmicu usred radnog dana, ali će svi u istom trenutku pogledati prema istom grbu.

Dino Merlin je prije više od tri decenije napisao kako su naši životi nekima bili tek krvava mrlja na televizijskom ekranu. Danas se Bosna na tim ekranima pojavljuje iz sasvim drugačijih razloga, ali osjećaj odgovornosti ostaje isti. Jer zastava nikada nije samo komad platna, nego zbir svih uspomena koje nosi sa sobom.

Postoji nešto neobično u toj ljubavi prema Bosni. Ona ne traži objašnjenje i ne priznaje logiku. Ona opstaje uprkos razočarenjima, uprkos porazima, uprkos odlascima i svim onim pričama koje počinju riječima da ovdje više nema budućnosti. Upravo tada se najviše vidi koliko je duboko ukorijenjena.

Možda se zato i najviše naježimo kada čujemo riječi da "ne bude li Bosne, tada neće biti ni nas". Neko će ih doživjeti kao stih, neko kao metaforu, a neko kao uspomenu na vrijeme koje ne smije biti zaboravljeno. Ali svi ćemo ih razumjeti na isti način, jer postoje rečenice koje ne pripadaju autoru nego narodu koji ih je prihvatio kao svoje.

Večeras, negdje oko dva sata iza ponoći, dok većina svijeta bude spavala ili razmišljala o sasvim običnim stvarima, hiljade Bosanaca i Hercegovaca neće osjećati umor. Biće to još jedna od onih noći u kojima se vrijeme ne mjeri satima nego otkucajima srca. Nekima će trajati devedeset minuta, a nekima cijeli život.

Sjedinjene Američke Države će s druge strane imati kvalitetnu reprezentaciju, fizički moćnu, organizovanu i disciplinovanu. Ali postoje stvari koje se ne mogu izmjeriti statistikama, niti ih može objasniti bilo koji analitički program. Ne postoji broj koji može izračunati koliko vrijedi osjećaj kada milioni ljudi u istom trenutku požele istu stvar.

Ako večeras bude trenutaka kada bude teško, neka se sjete da nijedna velika priča nije nastala bez iskušenja. Ako bude trenutaka kada noge postanu teške, neka znaju da iza svakog njihovog koraka stoji mnogo više od publike na stadionu. Ponekad je dovoljno pogledati grb na dresu da čovjek pronađe snagu za još jedan sprint.

Jer jednog dana, kada i ovo Svjetsko prvenstvo bude samo uspomena, kada se budu zaboravili rezultati, sastavi i statistike, ostat će samo osjećaj koji smo imali dok smo čekali da sudija označi početak. Ostat će priče koje ćemo prepričavati djeci i unucima, baš kao što su nama prepričavali neke druge noći u kojima se Bosna nije predavala.

A ako nas neko sutra upita gdje smo bili kada je Bosna igrala svoju najveću utakmicu na ovom prvenstvu, bilo bi lijepo da možemo odgovoriti bez mnogo riječi. Bili smo tu. Budni dok je pola svijeta spavalo, zajedno dok su nas kilometri razdvajali, vjerujući da postoje trenuci u kojima nije dovoljno samo navijati nego i osjećati. Jer neke utakmice se igraju za prolaz dalje, a neke da još jednom podsjetimo sebe da, dok god postoji Bosna u našim srcima, postoji i dio nas koji nikada neće otići.