Briljirao na Mundijalu, a onda završio karijeru jer smatra da će biti smak svijeta

Neke priče jednostavno krenu drugim putem, a jedna od najneobičnijih pripada argentinskom golmanu Carlosu Roi, čovjeku koji je u jednom trenutku bio junak cijele nacije, a onda napravio potez koji niko nije očekivao.

Ljeto 1998. godine bilo je vrijeme kada je Argentina tražila svog heroja na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. U ekipi punoj velikih imena, jedan golman nije bio najveća zvijezda prije početka turnira, ali je vrlo brzo postao jedan od najvažnijih ljudi argentinske reprezentacije.

Carlos Roa nije imao put tipičnog fudbalskog superstara. Nije odrastao uz etiketu čuda od djeteta niti je godinama bio u centru pažnje najvećih klubova. Svoj put gradio je strpljivo, daleko od reflektora, a širu fudbalsku javnost počeo je osvajati tek kada je svojim odbranama u dresu Mallorce pokazao da pripada najvišem nivou.

Na Mundijalu 1998. godine dobio je priliku života.

Argentina je u osmini finala igrala protiv Engleske, utakmicu koja je zbog historijskog rivalstva nosila poseban naboj. Bio je to meč u kojem se svaki detalj pamtio, a nakon 2:2 poslije 90 minuta pobjednik se morao odlučiti penalima.

Tada je Carlos Roa postao ime koje je cijela Argentina izgovarala s ponosom. Stajao je na golu dok su pritisak i nervoza rasli sa svakim udarcem. Kada je odbranio penal Davidu Battyju, poslao je Argentinu dalje i pretvorio se u nacionalnog heroja. Njegove odbrane bile su trenutak koji se prepričavao, a činilo se da je pred njim period najveće slave.

Nakon takvog turnira mnogi fudbaleri krenu prema najvećim ugovorima u karijeri. Roa je imao ono što svi žele – ugled, reprezentativni status i najbolje golmanske godine pred sobom. Bio je na vrhuncu i činilo se da tek dolaze najveće utakmice.

Ali onda je donio odluku koja je iznenadila fudbalski svijet. Umjesto da nastavi graditi karijeru i prihvati nove izazove, Roa se povukao iz fudbala. Odbio je produžiti ugovor s Mallorcom i odlučio se udaljiti od sporta kojem je posvetio najveći dio života.

Razlog nije bila povreda, loša forma niti sukob s klubom.

Roa je bio duboko religiozan čovjek i pripadao je adventističkoj crkvi. Njegova uvjerenja i pogled na dolazak novog milenija i vjerovanja u smak svijeta, uticali su na odluku da se povuče i posveti drugačijem načinu života. Dok su drugi fudbaleri u tim godinama tražili najveće ugovore i slavu, on je izabrao put koji je malo ko mogao razumjeti.

Fudbal mu je, ipak, nedostajao. Nakon određenog vremena pokušao se vratiti na teren, ali više nikada nije dostigao onu formu iz perioda kada je branio za Argentinu na Mundijalu. Trenutak njegove najveće slave ostao je vezan za jednu noć protiv Engleske, kada je postao simbol pobjede i heroj miliona navijača.

Carlos Roa nije ostao upamćen kao golman s najviše trofeja niti kao igrač koji je godinama dominirao svjetskim fudbalom. Ostao je upamćen po nečemu drugom, po tome što je imao hrabrosti da, kada je bio na vrhu, izabere život prema vlastitim uvjerenjima.

U svijetu u kojem se uspjeh često mjeri novcem, titulama i slavom, njegova priča i danas izaziva rasprave.

Jer rijetko se događa da čovjek dođe do vrha, osjeti kako izgleda biti heroj cijele zemlje, a onda odluči krenuti putem kojim niko od njega nije očekivao da će krenuti.