Slike sa ulica Sočija

Nakon deset prelijepih dana u kojima se temperatura penjala i do 20 stepeni, ulice Sočija okupala je kiša, a današnji dan je najhladniji od kada je naša ekipa stigla u Rusiju. Temperatura u gradu je i dalje poprilično iznad nule, ali to u svakom slučaju ne zabrinjava lokalce obzirom da su u Rusiji grijanje i topla voda na česmi besplatna (tačnije plaća se mjesečna taksa od oko 5 KM). 

Ipak, turisti su se danas povukli. Ulice grada danas su bile poprilično prazne i da ne znamo drugačije, mogli smo pomisliti da je Olimpijada završena, a da se grad sprema za Paraolimpijadu.

Iako se gotovo na svakom uglu može primjetiti da je obnova grada bila rapidna i promašila sve ono što nije na samoj površini, Soči krupnim koracima korača da sustigne zapadnjačke standardima života. Grad je i zvanično “grad bez dima”. Ovo znači da je pušenje zabranjeno na svim javnim mjestima, ali i na ulicama i u parkovima, osim na pokojoj klupi smještenoj na najgorem mjestu. 

Također, gradske vlasti učinile su sve da i hendikepiranim osobama omoguće pristup svim krajevima. Oni će se pohvaliti da su jedini grad u Evropi koji je 100% dostupan hendikepiranim, ali kada vidite strme staze za kolica, na brzinu zabetonirane preko stepeništa, sve to se i ne doima tako bezbjedno i upotrebljivo.

Iako se već godinama spremaju za Olimpijadu, u našem prvom slobodnom danu mogli smo primjetiti da je turistička ponuda dosta oskudna. Teško je pronaći baštu u kojoj bi se na suncu mogla popiti kafa, a većina lokalnih restorana nije učinila gotovo ništa čime bi privukla bogate goste iz Japana, Skandinavije ili Amerike. Jelovnici uglavnim nisu ni prevedeni na engleski, a da ne govorimo o slikama ili opisima lokalnih jela. Za nas možda i nije toliko komplikovano, ali teško da će prosječan Kanađanin znati šta dobija kad naruči 300 grama šiškebaba i kefir.

Domaćini po pravilu ne govore engleski jezik i mnogo bolje se snalazimo pričajući ne našem, nego na bilo kojem od “udarnih” stranih jezika. Čak i na informacijskim deskovima press centra niko ne govori niti jedan jezik osim ruskog, a i u McDonaldsu na željezničkoj stanici teško je naći sagovornika koji bi znao šta znači “no salad, only ketchup”.

U potrazi za pristojnim obrokom, napravili smo i lokalpatriotsku grešku da uđemo restoran “Balkan” smješten na samom ušću rijeke Soči u Crno more. Uđemo i odmah izađemo. Balkanci su se i u Sočiju dokazali kao potpuni antitalenti za turizam, pa je gazda ovog lokala zaboravio upaliti roštilj u vrijeme ručka. Gledajući atmosferu u otužnom lokalu, možda je i bolje tako.

Umjesto toga, odlučili smo se za konkurenciju koja je ugođaj hrane sa roštilja upotpunili atraktivnim duetom.