Stigli su iz cijelog svijeta, ipak najviše njih iz Rusije, posebno Moskve. Ukupno 22.000 malih zlatnih pobjednika.

Tek nakon deset dana rada na olimpijskim igrama u Sočiju, press centara, vozova, autobusa i automobila, olimpijskog sela, parka i dvorana, dobili smo priliku da čitav planinski masiv vidimo sa krova.

Od kraja prošle sedmice, temperatura u Sočiju je pala, a još sinoć po prvi put je padala i sitna kiša.

Zahvaljujući generalnom sekretaru OK BiH gospodinu Saidu Fazlagiću dobili smo priliku da uđemo tmo gdje je samo rijetkim sretnicima omogućen ulazak za vrijeme trajanja ZOI. 

Sat je zazvonio u 6:20. To je 3.20 ujutro po sarajevskom vremenu. Ustajemo rano želimo li na vrijeme stići u olimpijsko selo i razgovarati sa našim takmičarima prije prve utrke superkombinacije.

Nakon putovanja, spavanja, početne fascinacije i rekuperacije, stiglo je vrijeme je da počnemo raditi ono zbog čega smo i stigli u Soči.

Nema mnogo gradova na svijetu gdje to možete uraditi. Sjesti na lokalni voz u papučama ispod palminog drveta i za par sati izaći sa žičare u skafanderu i pancericama. Odlazak u Sochi je zaista zimovanje i ljetovanje u jednom.

Region Sochi konglomerat je koji čini nekoliko primorskih gradova na obali Crnog mora sa ukupno oko 300.000 stanovnika.

Sochi. Vruć. Hladan. Naš. U četiri ujutro, aerodrom u Sochiju življi je nego onaj u Sarajevu u vrijeme najveće špice. 

Pokradeni, ugroženi, lopovi, spin, nestranačka vlada, protesti, pa prosvjedi, komitet za normalizaciju, huligani, Facebook aktivisti, spid u kilogramima, naknade za rad u desetinama hiljada… Uh, kako je lijepo u Sarajevu spakovati kofer i baviti se svojim poslom.