Duletova (otpisana) družina

Pobjeda kao poklon

Kažu da je najlakše odustati i prepustiti se sudbini. Dići ruke od svega, prihvatiti stanje kakvo jeste i ne raditi ništa po tom pitanju. Pravi sportisti i pravi pobjednici ne poznaju taj termin. Na odustajanje gledaju kao na poraz, a znamo svi da niko ne voli poraze. Poljuljaju ti samopouzdanje. Ubiju te. Unište.

Sinoć je u sarajevskoj Skenderiji, naša košarkaška reprezentacija odigrala prvu kvalifikacijsku utakmicu za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Izabranici Duška Vujoševića ugostili su favorizovanu Rusiju i, ma kako to zvučalo izlizano, poklonili našoj zemlji najljepši poklon povodom Dana državnosti. Rusiju ne moramo posebno predstavljati, znamo koliko su visoko kotirani u svijetu košarke. Uostalom, podatak o sedam osvojenih medalja (zlatna medalja sa Evropskog prvenstva, tri srebrene medalje sa Svjetskih i Evropskih prvenstava, dvije bronzane medalje sa Evropskih prvenstava i jedna bronzana medalja sa Olimpijskih igara) dovoljno govori. No, da papir i tradicija prestaju igrati ulogu onog trenutka kad krene sudijsko podbacivanje, najbolje su pokazali naši reprezentativci.

U našem košarkaškom savezu ne cvjetaju ruže. Svjedoci smo brojnih facebook statusa bivšeg generalnog sekretara, Haruna Mahmutovića, koji je, češće nego što se to očekuje od sportskog radnika, objavljivao statuse o (ne)radu u savezu. Neki bi rekli i da je plakao. Novca nema, igrači (pre)često odbijaju da nastupe za našu reprezentaciju dajući službene izjave u koje rijetko ko povjeruje. Izmišljene povrede, promjena sportskog državljanstva i glumljenje neznanja o nemogućnosti nastupanja za našu reprezentaciju, samo su neki od tih. Vjerovatno da ne pomaže ni činjenica da je naša košarkaška reprezentacija (skoro) uvijek u sjeni fudbalskog tima. Ništa neobično, ipak je fudbal najpopularniji sport i nije bez razloga nazvan najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Dok sportska javnost više vodi računa o tome ko (ne)će biti naredni selektor fudbalske reprezentacije, košarkaška je, pak, bila pomalo i zaboravljena. Duško Vujošević, zajedno sa Mensurom Bajramovićem, radio je u tišini, pripremao je ekipu za susrete protiv Rusije i Francuske i ni u jednom trenutku nije tražio alibi iz ovog ili onog razloga. Pobjednički mentalitet, zar ne?!

„Trener filozof“

Nakon neuspjeha sa Damirom Mulaomerovićem, na mjesto selektora Bosne i Hercegovine, došao je Duško Vujošević, proslavljeni crnogorski stručnjak koji je sa Partizanom osvojio čak 23 trofeja. Kako to obično biva na ovim prostorima, nije došao u neki uhodan sistem, a da stvar bude još gora (uslovno rečeno), iz manjeg entiteta krenule su uvrede na njegov račun. No, kako to obično biva sa Duletom, to mu je dalo dodatni motiv da pokaže kako je krajnje vrijeme da se ne držimo toliko za (prokletu) prošlost, nego da zajedno krenemo u budućnost i da budemo kreatori lijepe sportske i ljudske priče. Trenersko-pedagoške metode i pristup igračima nije mijenjao. Vodeći Partizan, zahtijevao je od svojih igrača da se, osim na terenu, moraju angažovati i van njega. Konstantan rad na sebi – ideologija je kojom se vodi Vujošević.

Igraču u kojeg neizmjerno vjeruje, Džananu Musi, poklonio je knjigu koju je morao pročitati prije priprema za pretkvalifikacije. Nakon Muse, poklon u vidu knjige dobio je i Njegoš Sikiraš. Nije gluma, Dule je jednostavno takav. Želi da, osim košarkaškog znanja, na svoje igrače prenese i dašak umjetnosti. Uostalom, i sam je sakupljač knjiga, a nekoliko puta je izjavio kako se nada da će jednog dana imati dovoljno vremena da pročita sve knjige koje posjeduje (vjerujte mi, riječ je o ogromnom broju knjiga). Na temu kako je oblikovao, obogatio i napravio mnoge igrače, mogli bismo napisati nekoliko romana. Uostalom, najbolje to znaju navijači Partizana.

Džanan Musa kao vođa (n)ovog tima

Džanan Musa će, vrlo vjerovatno, biti izabran na narednom NBA draftu i to ne u kasnoj prvoj rundi, već mnogo ranije. Duško Vujošević je u golobradom mladiću vidio vođu ove reprezentacije. Brojni otkazi (Jusuf Nurkić, Mirza Teletović), problemi sa povredama i administrativne „tegobe“, osakatile su našu reprezentaciju. Vođa novog tima morao je biti Musa. Iako dijete, pokazao je kako je sposoban nositi se sa jako teškim teretom. Svi znamo kako mi gledamo na naše sportske idole. Kako ih dižemo u nebeske visine, da bismo nakon par loših poteza iste spuštali u grob. Džanan Musa ima toliko samopouzdanja i pozitivne sportske drskosti, da to, uslovno rečeno, gotovo nervira svakog ko ga ne poznaje. Muda do poda, spremnost da se preuzme odgovornost, kreiranje, uzimanje šuta. Odlike pravog vođe. Upravo tu ulogu ima u reprezentaciji. Duletova vjera u njega, dala mu je dodatni vjetar u leđa, a uzavrelu mladalačku krv, uspio je, upravo zahvaljujući Duletovom prisustvu, kanalisati na najbolji mogući način. Čak i kad ga ne ide šut, kad su protivničke odbrane fokusirane na njega, Džanan pronalazi način da pomogne timu da se stavi u službu istog. Rekoh već nekoliko puta – odlike pravih vođa.

Borbenošću do velike pobjede

Pečat trenera se najbolje ogleda u situacijama kad si igrački inferiorniji od suparnika. Priprema utakmice, čitanje protivničkih napada, motivacija, pravovremeno traženje time-outa, „bildanje“ samopouzdanja svojim igračima...Sve ovo igra skoro pa jednako važnu ulogu u ovakvim situacijama. Sinoć smo imali priliku vidjeti to protiv favorizovanog protivnika; protiv velike Rusije. Borbenost, ostavljanje posljednje kapi znoja, pokazivanje nevjerovatnog karaktera, motiv da se sruši veliki protivnik. To smo sinoć imali priliku vidjeti u Skenderiji. Gordićeva muda, Stipanovićeva agresivnost i energija, Gegićevo „odrastanje“ i nevjerovatna odbrana, Atićeva vjera u svoje sposobnosti, odbrana Vrabca, Kikanovićeva košarkaška inteligencija...Rusima smo sinoć očitali lekciju i svijetu pokazali kako nas nikad ne treba unaprijed otpisati. Pokazali smo, po ko zna koji put, da je papir samo papir, a da da bi upisao pobjedu, igrači moraju biti lavovi na terenu i dati sve od sebe. To je moguće, posebno ukoliko ima neko da ih vodi. A naša reprezentacija ima vođu. Ili, bolje rečeno, vođe. Jednog na klupi, drugog na terenu. Recept za uspjeh.