Šta bi bilo, kad bi bilo: Grant Hill

 Kobe Bryant je vjerovatno najsličniji Jordanu; obojica su igrali istu poziciju (beka šutera), igrali fenomenalno u oba pravca, osvajali trofeje, nervirali Spike Leeja nevjerovatnim partijama u Madison Square Gardenu, bili prave vođe svojih ekipa. Tu je, naravno, i Lebron James koji će, kad završi karijeru, vjerovatno (sasvim opravdano) biti svrstan među tri najbolja košarkaša svih vremena, zbog all-round igre, MVP priznanja, titula i svega onog što čini kad se nalazi na terenu. No, prije ovog fantastičnog dvojca, pojavio se igrač kojeg su (skoro) svi voljeli i kome su predviđali nevjerovatnu karijeru, igrač koji je trebao pokoriti svijet i biti najbolji u svojoj generaciji, igrač koji je bio LeBron James prije negoli je i sam LeBron odlučio uzeti košarkašku loptu u ruke, igrač zbog kojeg smo kupovali Sprite u nadi da ćemo uspjeti odigrati jednu partiju protiv njega i igrač koji je uspio popularizirati i FILA patike. On je klasični primjer kako proklete povrede i užasno odrađeni operativni zahvati mogu upropastiti nečiju karijeru; neko čija fotografija stoji u rječnicima pored fraze “šta bi bilo kad bi bilo”. On je Grant Hill.

Titule sa Dukeom

Grant nije osoba koja je odrasla u siromaštvu i koju je othranila ulica. Naprotiv. Hillov otac, Calvin Hill, bio je profesionalni NFL igrač, a majka Janet advokatica koja je poznata i po tome što je za vrijeme studija bila cimerka sa Hillary Clinton. Calvin i Janet su, kako to obično biva, gurali Granta da odabere koledž po njihovoj volji – otac je želio da Grant odabere Univertizet North Carolina, a majka je “navijala” za Georgetown. Grantova želja bio je Duke koji je i tada bio pod komandnom palicom Mikea Krzyzewskog. Bio je to još jedan potez koji se mnogima nije svidio. Tamnoput igrač odabrao je Duke, nije psovao u javnosti, ponašao se i oblačio sasvim normalno, nije nosio zlatne lance, bio je kulturan i dolazio je iz bogate porodice. Hill je za mnoge “prave afroamerikance” bio zapravo bijelac.

Hill je briljirao tokom sve četiri godine provedene na Dukeu (statistika kaže da je zabio više od 1900 poena, uhvatio više od 700 skokova, upisao 400 asistencija, 200 ukradenih lopti i 100 blokada), dvaput uzastopno osvajao koledž titule, a osvojio je i bronzanu medalju na Panameričkim igrama 1991. godine. Osim titula, Hill će ostati upamćen i po “clutch” asistenciji preko cijelog terena za Laettnera u meču protiv Kentuckyja koji je Duke dobio nakon produžetaka rezultatom 103:102. Duke je znao odati počast Hillu koji je postao osmi igrač Dukea čiji je dres sa brojem 33 umirovljen.

Zlatne godine u Detroitu

Nakon četiri veoma uspješne koledž godine, Hill je izašao na draft gdje ga kao trećeg biraju Detroit Pistonsi u čijim redovima je bio bivši Hillov saigrač iz Dukea, Christian Leatner. Inače, na tom draftu su još birani Jason Kidd, Glenn Robinson, Eddie Jones, Jalen Rose, a od igrač sa ovih prostora, Željko Rebrača. U prvoj sezoni provedenoj u Pistonsima, Hill je zabijao skoro 20 poena u prosjeku, hvatao 6.4 skokova i upisivao 5 asistencija, što je bilo dovoljno da, zajedno sa Kiddom, dobije nagradu Rookieja godine. Postao je prvi igrač Pistonsa nakon Isiaha Thomasa koji je u svojoj rookie sezoni postigao više od 1.000 poena. Dumars ga je obožavao i često isticao kako je liga dobila novo zaštitno lice; novog ambasadora. Nije to bilo daleko od istine. Hill je naprosto imao sve. Bio je odličan strijelac, imao je sjajan pregled igre, igrao je fenomenalnu odbranu, posjedovao je rijetko viđen košarkaški iq. Podsjeća li vas to na nekog? Redovno su njegova monstruozna zakucavanja krasila tv špice. U prvih šest NBA sezona, Hill je imao tri sezone u kojima je bio najbolji strijelac, skakač i asistent ekipe. Prije njega, to je uspjelo samo velikanima ove igre, Elginu Bayloru i Wiltu Chamberlainu.

Javnost ga je obožavala. Naime, Hill je u svojoj rookie sezoni dobio skoro 1.3 miliona glasova za All Star utakmicu, ostavivši iza sebe Shaquillea O'Neala. I u drugoj sezoni dobio je najviše glasova, ovoga puta pobijedivši najvećeg, Michaela Jordana. Također, te sezone, Hill je upisao i najviše triple-doublova u ligi (10), a osvojio je i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama održanim u Atlanti 1996. godine. Već tad su smatrali kako će ući u historiju kao jedan od najboljih (mnogi su govorili kako će biti i najbolje krilo u historiji NBA lige). Hill je svojevremeno mogao upisati triple-double kad god to poželi. Zanimljivo, drugog igrača (zasluženo, naravno) iz ove klase prozvali su Mr. Triple Double. Riječ je o Jasonu Kiddu. U sezoni 1996/97, Hill je zauzeo i treće mjesto u poretku MVP-a. Ispred njega bili su Karl Malone i Michael Jordan, dok su iza njega bili Gary Payton, Hakeem Olajuwon, Scottie Pippen, Alonzo Mourning, Tim Hardaway, Patrick Ewing... Detroit Pistonsi su imali zanimljiv sastav u tom periodu. Hill je, naravno, bio glavna zvijezda. Pored njega, tu su još bili Alan Houston (doduše, on je zvjezdane staze dodirnuo igrajući za Knickse), Jerry Stackhouse, Lindsey Hunter, Theo Ratliff i stari Joe Dumars. Hill je bjesnio zbog uprave koja nije dovodila dovoljno dobre igrače s kojim bi se Pistonsi borili za naslov. Nije želio gledati kako klub napuštaju mladi igrači koji puno obećavaju (pogledati pod Houston). U šest fenomenalnih sezona, Hill je postigao preko 9.000 poena, uhvatio preko 3.400 skokova i upisao 2720 asistencija. Samo su još tri igrača imala ovakav učinak nakon prvih šest sezona. To su Larry Bird, Oscar Robertson i LeBron James.

Doigravanje 2000. godine, Hill je igrao pod povredom skočnog zgloba. Odluka koja ide na dušu medicinskom timu. Iznerviran činjenicom kako Pistonsi tapkaju u mjestu, tražio je trade i sreću (mislilo se) je pronašao u Orlando Magicu, gdje je trebao igrati sa sjajnim Tracyjem McGradyjem. Trebao. Tada je krenula prava noćna mora za Hilla i njegovu porodicu. Tada je saznao koliko surov može biti život i kako je dovoljna samo jedna loša stvar da sve krene nizbrdo.

Povrede, operacije, povrede, operacije

Povreda je najgora stvar za profesionalnog sportistu. No, povrede i sport su u dugoj vezi i jednostavno ne idu jedno bez drugog. Najbolji primjer za to upravo je Hill. Izvrnuo je zglob na meču protiv Philadelphije u aprilu 2000. godine. Uprkos tome, igrao je i dva meča u doigravanju u kojem su Pistonsi isprašeni od Miami Heata. Više nije mogao. Zglob nije slušao, Hill je umirao od bolova. Kako i ne bi kad je sam doktor bio užasnut zbog stanja zgloba. Naime, kost je bila skoro potpuno odvojena od noge. Užas. U prvoj sezoni u Orlandu, odigrao je samo četiri utakmice, u drugoj sezoni uspio je odigrati 14 utakmica, a u trećoj 29. Četvrtu godinu je bivao plaćen iako je cijelu sezonu proveo ležeći na bolničkom krevetu i kljukajući se raznim lijekovima kako bi bol bila podnošljivija. Ne kako bi nestala,  nego da bi bila podnošljiva. Slomljeno tijelo, skoro u potpunosti slomljen duh. Zvonom je dozivao suprugu kako bi mu donijela jelo u krevet. Nije se mogao kretati. Služio je kao živa lutka na kojoj su se doktori vježbali. Nakon jednog operativnog zahvata, Hill je vraćen u bolnicu zbog visoke temperature i nesnošljivih bolova. Medicinski propust. Život mu je bio ugrožen zbog infekcije. Da stvar bude gora po njegovu porodicu, Hillova supruga se razboljela. Ništa nije išlo po planu. Hill je u narednom periodu intravenozno primao antibiotike. Vjerovao je da će se vratiti na teren, ma koliko to nemoguće izgledalo u tom trenutku. Doktori su mu savjetovali da se penzioniše. Nije ih poslušao. Nije odustao od onog što najbolje zna – od igranja košarke. Vjera u sopstvene mogućnosti i činjenica da je i supruga ozdravila, vratile su Hilla na terene. U sezoni 2004/2005, odigrao je 67 utakmica i zaradio još jedan nastup na All Star utakmici. Posljednji. Publika ga je i dalje voljela. Cijela javnost željela je povratak starog Hilla. No, bila su to nerealna očekivanja. Izranjavano tijelo, kosti koje odavno ne slušaju, mišići koji ne mogu raditi ono što su radili na samom početku karijere.

Druga mladost u Phoenix Sunsima i kraj karijere u Clippersima

U julu 2007. godine potpisao je za Sunse koji su imali najbolji medicinski tim. Zahvaljujući njima, odigrao je 362 utakmice i postizao skoro 13 poena po meču. Nije bio dominantan kao u Detroitu, ali bio je i više nego koristan za ekipu koja je u tom periodu odigrala jedno finale Zapadne konferencije (prošli su Spurse, ali su morali čestitati Lakersima koji su ih pobijedili sa 4:2). Zanimljivo, Hill je tek nakon 15 godina igranja uspio dobiti jednu seriju doigravanja. Hill je uživao u Arizoni. Isticao je kako se nigdje nije osjećao kao u Sunsima. Smatrao ih je svojom porodicom. Nakon pet godina igranja za Sunse, potpisao je jednogodišnji ugovor sa Clippersima. Odigrao je samo 29 utakmica, opet zbog povredekoja ga je udaljila van terena skoro tri mjeseca. Epizoda u Clippersima bila je posljednji igrački angažman za Granta Hilla. Oprostio se sa 38 godina na leđima i sa bog te pita koliko operacija članka.

Grant Hill je jedno vrijeme bio drugi najpopularniji košarkaš na svijetu, odmah iza nedodirljivog Michaela Jordana. Bio je poseban, drugačiji od svih. Miljenik publike, izuzev one u Orlandu koja mu ne može oprostiti period koji je proveo na rehabilitaciji. Hill je vjerovatno rekorder po tabletama protiv bolova. Uzimao ih je svakodnevno. Vicodin, OxyContin, Indocin ili u Hillovom slučaju, doručak, ručak i večera. Slušao je doktore i mogao platiti glavom. Srećom, to se nije desilo. Hillu je samo nebo bilo granica. Nažalost, povreda članka mu nije dozvolila da duže traje. Nije mu dozvolila da uđe u krug besmrtnih. Hill će zauvijek nositi etiketu “šta bi bilo da su ga povrede zaobišle” igrača. Po talentu zaslužuje sjediti za stolom sa najboljim igračima. Šteta što okolnosti nisu bile drugačije. Šteta.