Niko kao Robi: Prosinečki je jedinstven slučaj u historiji svjetskih prvenstava

"Zamislite Vi kakav je to igrač koji je nastupao i za Barcelonu i za Real Madrid, a ni sa jednim ovim timom nije bio evropski klupski prvak, već mu je to pošlo za rukom prije nego što je i zaigrao za ove velikane - s Crvenom zvezdom", ispričao je nedavno svoj doživljaj Prosinečkog perspektivni as Luka Menalo.

I kada je reprezentativni fudbal u pitanju Prosinečki se može pohvaliti rijetkim podvigom. Prvi je i jedini igrač na zemaljskoj kugli koji je zabijao golove na svjetskim prvenstvima za dvije reprezentacije. I ostat će jedini dok se nekim pukim slučajem neka fudbalska velesila raspadne, pa neki ekstra talentovani fudbaler ne zabije i za jedne i za druge. Trenutno na vidiku nije nijedna takva sila, Katalonija se batrga da se odvoji od Španije, no sve i da je to teoretski moguće nema mnogo potencijalnih Katalonaca da ponove podvig Prosinečkog.

Robi koji je tri godine ranije kao član čileanske generacije postao omladinski prvak svijeta, svoj prvi gol na Mundijalima postigao je prije skoro okruglo 28 godina, u Italiji 1990.

Datum je 19. juni, godinu prije no što je terorizirajući golmane na putu do Barija, sa Zvezdom osvojio Ligu prvaka.

Bilo je to na stadionu Renato dall Ara u Bolonji, gdje će igrom sudbine BiH igrati prvu domaću utakmicu u bilo kakvim kvalifikacijama i to gle čuda protiv Hrvatske.

Jugoslavija je slavila 4:1, Pape Sušić je načeo mrežu Ujedinjenih Arapskih Emirata, pa je dvaput pogađao Pančev, a onda je u 90. Prosinečki lobovao golmana za 4:1 ni ne sluteći da je tim golom otvorio vrata što vode ka historijskim spisima.

Tamo se osam godina posllije lijevom nogom upisao namjeravajući da centrira pred gol Jamajke u 53. minuti utakmice u Lensu, pogidivši za 2:1.

Bila je to prva utakmica Vatrenih na svjetskim prvenstvima ikad, a da stvar poprimi iz ovog ugla nevjerovatne dimenzije - prvi gol ikad, prije skoro tačno 20 godina, 14. Juna 1998. zabio je rođeni Sarajlija Mario Stanić.

Šta bi Hrvatska bez Bosanaca i Hercegovaca, Ćire, Stanića, Jergovića, Smajlagića, Saračevića, Bandića, Filipovića, Bešlagića, Lovrena, Ćorluke, Bogdanovića, Goluže, Alilovića... I ne samo Hrvatska, šta bi Srbija, Švicarska, Japan...