"Zastave Švicarske i Kosova su dio mene, to je moj identitet"

Švicarska je nedavno, preciznije u petak, pobijedila Srbiju s 2:1 u drugom kolu Svjetskog prvenstva u Rusiji i taj meč je donio dosta tenzija, a posebno se govori o radovanju Xherdana Shaqirija i Granita Xhake, koji su simbolizirali albanskog orla nakon Shaqirijevog gola za pobjedu.

Shaqiri u intervjuu za Blick govori o počecima, teškom životu, ali i ponosu.

"Naša kuća, stara u Baselu, nije imala grijanje. Samo veliki kamin. Moj stariji brat uvijek bi se žalio na hladnoću. Soba mu je bila na spratu, daleko od vatre. Zimi kada želi da spava, treba mu pet pokrivača", počinje Shaqiri svoju "švicarsku priču" za tamošnji Blick.

"Moja porodica napustila je Kosovo prije početka rata, kada sam imao četiri godine. Roditelji su pokušali da izgrade život u Švicarskoj za mene i moju braću. Nije bilo lako. Moj otac nije govorio njemački jezik. Prvo je prao posuđe u restoranu, pa je zatim radio na cestama. Majka je čistila urede", tvrdi Shaqiri.

Novac slali na Kosovo

"Švicarska je za svakoga skupa, posebno mojim roditeljima koji su morali uvijek da šalju novac rođacima na Kosovu. U početku smo svake godine letjeli, a ja sam bio nestašan i stalno sam u avionu dirao ljude iza nas. Nikada nisam bio mirn".

Idol pravi Ronaldo

"Kada je rat počeo, postalo je nemoguće vratiti se. Kuća mog strica je bila zapaljena. Moj otac je poslao novca koliko je mogao. A moj idol je bio Ronaldo, onaj pravi. Bio je čarobnjak, obožavao sam ga. Kada se povrijedio u finalu SP-a 1998. i kada je zamijenjen, a Brazil izgubio od Francuske, plakao sam. Sve što sam želio za rođendan je bio dres Ronalda, a onda sam dobio jedan, ne baš orginalni. Bio mi je to najbolji dan u životu, imao sam 10 godina. Mislim da drugi u školi nisu razumjeli moju strast za nogometom. Četiri godine kasnije Ronaldo se obrijao i ostavio je trokut na prednjem dijelu glave, a ja sam otišao u firzerski i isto tako se ošišao. Izgledalo je ludo, u školi su se svi smijali".

Odlasci na turnire

"Švicarska jeste lijepa zemlja, no tu žive razni ljudi, pa imate Turke, Švicarce, Afrikance, Srbe, Albance... S 14 godina sam igrao za mladi tim Basela, ali imao sam problem jer mi u školi učitelj nije dopuštao da putujem na turnire. Uvijek bismo lagali da imam gripu ili nešto slično, a onda odem na turnir u Pragu. Onda kada dođem u školu, učiteljica me pita da li sam bolestan i prije nego joj odgovorim, prekine me i pokaže mi sliku iz novina na kojoj sam nasmijan u dresu Basela i s trofejem u ruci za najboljeg igrača na turniru".

Tri brata, previše troškova

"Imali smo problem jer smo trojica igrali i sve to je koštalo. Kada sam imao 16 godina, trening kamp u Španiji je koštao 700 franaka i moj otac je rekao da to ne može da nam priušti. Morali smo onda raditi neke poslove da zaradimo novac".

Onda se Shaqiri prisjetio...

"Drugi bi shvatili da nemamo novca, pa bi nas ismijavali. To je uvijek bilo teško. Sa 16 ili 17 godina, nakon treninga, svi nešto kupe u kiosku, ali mi smo odmah išli kući. Onda dođe 2010. godina i odjednom sam bio u avionu za SP. Još se svega sjećam... Kada smo stigli u hotel, ispred su bili naoružani ljudi. Švicarska mi je sve dala, sada pokušavam da joj vratim. Kada sam igrao protiv Albanije 2012. godine, imao sam zastave Švicarske, Albanije i Kosova na kopačkama, a neke novine su to kritikovale, ali to je moj identitet. Švicarska je tu da svima pomogne. Sada sam imao zastavu Švicarske i Kosova na kopačkama, ali to nije zbog političkih razloga. Te zastave govore o mom životu. Bez brige, na jačoj lijevoj nozi nosim švicarsku zastavu", poručio je.

"Ovo je za mene (protiv Srbije) bila posebna igra. Hiljade ljudi, porodice iz Švicarske, Albanije s Kosova, svi su mi pisali. Ovo je pobjeda za sve te ljude. Oni me nikada nisu napustili. Na Kosovu, odakle su moji roditelji, to su bile čiste emocije".