Nermin Potur: Bio bih sretan da u medicini ostvarim upola rezulate kao u karateu · Intervju

Probajte se ustvari sjetiti koji je to sportista uopće, a da ne govorimo uspješan, uporedo s karijerom studirao medicinu i završio istu. Osim legendarnog Brazilca, najpoznatijeg doktora u svijetu fudbala i fudbalera među ljekarima, možda ima još jedan, dva eventualno sedam-osam primjera.

Među karatistima sa osvojenih pregršt svjetskih, evropskih, mediteranskih i balkanskih medalja, Potur je najpoznatiji doktor.

Od njega, osim što se može dosta naučiti o sportu koji je po mnogim svojim karakteristikama idealan za djecu kako bi se socijalno i psihofizički pravilno razvila, čovjek bi trebao uočiti određene principe kako bi bio sretniji.

Nermin, i pored sramnog odnosa našeg društva odnosno nesistema ne prema njemu već prema svakom ko je uspješan u svome poslu, je sretan čovjek. S njim je divota razgovarati. Mozak se malo razbistri, vrate nada i optimizam.

"Nisam se ni tokom aktivne karijere volio previše eksponirati. Nije ni da me nije bilo, fino su me mediji tretirali, no nisam ni volio povlačiti se po medijima bez nekog posebnog razloga. Prije tri godine okončao sam svoju veoma uspješnu karijeru i od tada vodim karate klub "Respect". Kada vidim na osnovu kakvih kvaliteta i rezultata se drugi ističu i guraju, možda bi mi bilo bolje da sam drugačiji, ali nema veze. Ja sam takav", priča najbolji sportista BiH u 2010. godini na svim nivoima.

Ne misliš li da je problem u BIH što se uspješni ljudi kao ti ne eksponiraju i uglavnom stoje postrani ili u zapećku, a oni bolesno ambiciozni i vode glavnu riječ?

"Pa obično je to tako, ali ne obazirem se. Vodim svoj život, radim posao za koji sam se školovao, iza mene je veoma uspješna karijera, bio sam sportista godine u BiH, a nemamo mi stotinu sportista godine. Iza mene stoje neki rezultati, a osim svega toga uživam radeći sa djecom."

Koliko dječaka i djevojčica broji klub?

"Imamo sada oko 40 članova, što smatram je da optimalan broj za neki normalan rad. Da ima više bilo bi teže raditi, a što se tiče našeg kluba tu je osim mene još dvoje trenera Mahir Bajrić i Šejla Macanović. Imamo djecu od sedam do 14 godina, ne i seniore, ali vjerujem da ćemo u dogledno vrijeme imati i njih. Kada sam počinjao želio sam da to budu djeca koju bi ispratio od najranijeg uzrasta, od temelja. Imamo po tri treninga sedmično u OŠ Hrasno. Moram priznati da je teško zaista uskladiti sve obaveze zbog turnusa na poslu, ali moram stvarno pohvaliti i moje kolege. Oni su studenti, ali uspijevamo stići sve. Klub funkcioniše odlično i ja sam prezadovoljan."

Takmičite li se, ima li neko ko se izdvaja?

"Pa evo klub postoji tri godine, a već godinu i po smo na takmičarskoj sceni i uzeli smo preko 100 medalja. To je super obzirom da su to djeca koja nisu negdje prije trenirala."

Karate je kod nas dosta zastupljen sport kod mladih, a od 2020. ući će u porodicu olimpijskih sportova. Koliko to utječe na popularizaciju, koliko uopće ima klubova?

"To što je uvršten na Olimpijske igre mnogo je doprinijelo popularnosti, sve je više djece koja se počinju baviti karateom s ciljem da nekad odu na Olimpijske igre i to je dobro. Oko 70 klubova ima u Sarajevu samo, nikad više dakle, što mene jako raduje da djecu karate zanima, a i zbog mnogih mojih prijatelja koji su trenirali i takmičili se kad i ja i zato što su nastavili da prenose svoje znanje."

U bh. sportu poseban problem predstavljaju ambiciozni roditelji. Pretpostavljam da su roditelji djece koju dovedu na karate iole razumniji od onih koji žele da im dijete bude novi Džeko ili još bolje Neymar. Kako s njima sarađujete?

"Ja sam sve u životu napravio možda i zato jer nisam bio bolesno ambiciozan, nisam imao visoko postavljene ciljeve, već sam išao korak po korak, ali pritom ništa ne očekujući. Mislim da je to jedan zdravi način razmišljanja koji u većini slučajeva dovodi do boljih rezultata nego kad već na početku želite da odete na Olimpijadu. Ne želim da kažem da nisam bio ambiciozan, ali bitne su te etape, treba ići stepenicu po stepenicu. I to pokušavam objasniti roditeljima. Oni me pitaju, 'pa šta da očekujem od svoga djeteta kad ti kao osvajač svjetskih i evropskih odličja nemaš ništa'. Tu dolazimo do problema razdvajanja profesionalnog sporta od bavljena sportom djece."

I koji je ključni problem? Da ne bude da djecu odvraćamo od karatea.

"Naravno da ih ne treba odvraćati, ali treba znati i imati na umu da kod nas ne postoje uslovi da uspješan karatista može od toga imati nešto. Uspješan karatista kod nas nema ni poštovanja. Zato roditeljima djece kažem da ne trebaju očekivati kule i gradove, ali da mogu dobiti mnogo. Karate je po meni idealan sport koji će te unaučiti mnogim bitnim stvarima u životu. Ono kroz šta djeca prolaze u karateu, jako je korisno da postanu zrele, realizirane osobe. Koristan je i u mentalnom i u fizičkom smislu, uči te da se boriš, preko njega se socijalizuješ i to su neke beneficije koje su nemjerljive. Naravno, meni je satisfakcija kada djeca osvajaju medalje, jer je to mjerilo mog i dobrog rada mojih saradnika. Mnogi u Evropi znaju za mene i preko mene za klub, ali nismo dugo na sceni da bi bili prepoznatljivi. Sada polako, s rezultatima koje postižemo, počinjemo biti poznati. A opet džaba ti rezultati ako sredina nije zdrava. Ja sam ponosan i zbog svega što se dešava, čemu smo svjedoci, da u klubu imamo zdravu sredinu, prava smo porodica i iskreno kao neko ko je mnogo u karateu prošao, svoje dijete bih želio da osrasta u takvoj sredini."

Govoriš o poštovanju i dotakao si se tog maćehinskog odnosa vlasti, sistema prema uspješnim sportistima. Koliko si se razočarao svime? Ne očekujem da kažeš da si se pokajao, ali generalno ranije si završio karijeru.

"Pitaju me mnogi i sada da li bih se aktivirao, jer ja sam gotovo svakodnevno u treningu. Posebno zbog tih Olimpijskih igara 2020. ali nemam namjeru. Meni će u decembru biti 29. godina, to su idealne, najbolje godine za karatistu. Najzrelije godine. Ali ja sam izašao iz karatea zbog stvari koje se kontuinirano dešavaju, a koje te same od sebe, polako odvlače. Nije da sam zamrzio karate, to je moj život i ljubav, pored medicine, i sretan sam što sam još u karateu, što imam klub i vjerujem da bio bio dobar takmičar i sada, ali šta dobivam? Govorim i djeci i njihovim roditeljima da je uredu da treniraju, ali da je obrazovanje presudno i mora biti prioritet. Osnovna, srednja škola pa fakultet. Zašto bih ja sad se odrekao svoga posla da bi se krvavo pripremao za Olimpijadu, a da znam da nakon nje, kada se vratim kući neću imati ništa? Imam, hvala Bogu posao u Hitnoj pomoći u Sarajevu i iluzorno je očekivati da se vratim profesionalno.

Kako si ti ustvari spoznao da bi mogao biti uspješan karatista? Navodno prvo si želio biti fudbaler? I imaš li određene ambicije kada je medicina u pitanju?

"Kao sve djeca prvo sam igrao lopte, to je nekako prva ljubav i ja i dan danas volim fudbal, pratim. To je sport broj jedan. Kako sam živio na Dolac Malti tako sam počeo da treniram u Želji, i prema ne mojim nego riječima trenera i onih koji su me gledali bio sam stvarno talentovan, ali nepostojanje generalnih uslova odvelo me u drugu stranu. Ljeti se nadišeš prašine na šljaci, u jesen i zimi treniraš po blatu... i onda u jednom periodu sjedneš sam sa sobom i izvagaš. Budući da je moj otac preko trideset godina u karateu, nekako je logičan slijed bio da nastavim u8 tom pravcu. Otišao sam na dva treninga kod njega i ta dva treninga sam samo sjedio i gledao, ali vrlo brzo sam zavolio karate i već nakon zelenog pojasa počeo sam osvajati medalje. Kada je bilo potrebno odlučiti se između kata i borbi, odlučio sam se za borbe i onda je kasnije uslijedio period žetve medalja...

A što se medicine tiče, najbolje ja znam koliku sam žrtvu ponio i vjerujem da se malo ko može pohvaliti sličnim primjerom. Uporedo sa karijerom sam studirao, nosio knjige sa sobom na takmičenja, učio u autobusu, avionu, u hotelima. Strašno je to bilo odricanje, ali sada sam ponosan na ono što sam učinio. Danas sam u Hitnoj pomoći uz koju se može napraviti paralela s karateom u smislu adrenalina. Čovjek mora brzo da odlučuje o nečijem životu i nema toliki instrumentariji kao u ambulanti ili klinici. Posao zahtijeva brzinu i prisebnost i smatram da je za nekoga ko završi medicinu HItna pomoć najbolja prva stanica jer se tu najviše praktično osposobi. A moja želja je da specijaliziram neurologiju i nadam se da će mi to dopustiti. Već imam potrebnu godinu staža, pa ćemo vidjeti. Bio bih sretan kada bi kao ljekar upola ostvario rezultate kao u karateu."

Nećeš otići kao mnogi u Njemačku?

"Neću, nemam tu ambiciju, sve me veže za ovdje. I porodica i klub kojeg ne bih želio ostaviti. Ja sam se realizirao ovdje i sretan sam. Problem je kod ljudi što neko nije dovoljno ni pet hiljada KM. Ja imam mnogo prijatelja koji su otišli vani i vjerujte mi da nije ni tamo divno i krasno. Naravno, bolji su uslovi, to sve stoji, ali ne mora to značiti veću sreću.

Dotakli smo se Olimpijade. Kao neko ko je ostao u karaetu, imamo li dobre kandidate za učešće u Tokiju?

"Imamo, tu su Meris Muhović i Ivan Klepić, oni se trenutno izdvajaju od ostalih, oni su nam uzdanice. Međutim sada su vrlo strožiji kriteriji. Problem je, ono što ja smatram, da za razliku od perioda kada sam ja se takmičio da klubovi i takmičari previše idu na Premier lige koje se dešavaju tokom godine. To su takmičenja koja nose najviše bodova i gdje dolaze najbolji takmičari, ali ona zahtijevaju mnogo više novca. U mojoj generaciji nismo toliko išli na Premier lige, već smo se učestvovali na nekim drugim turnirima i takmičenja koja su dobra, premda ne donose toliko bodova, ali smo na velikim takmičenjima imali bolje rezultate. Moja generacija je pokazatelj da ne mora značiti da ta uslovno teža takmičenja donose trakmičarima korist. Ja znam zašto odlaze naši takmičari tamo, ali mislim da ima i drugih kvalitetnih takmičara. Logično je da bolje kaliti se protiv jačih rivala, ali nema nikakvog smisla ići recimo na Premier ligu u Tokio što košta pet hiljada KM i tamo ispasti u prvom kolu. Ne smatram da je greška, ali smatram da se prevelik novac daje za previše učešća na Premier lige. Evo, ja sam osvajao svjetske i evropske medalje, a da nisam nešto previše učestvovao na tim takmičenjima. Moja je dakle neka sugestija da više takmičari idu na druga kvalitetna takmičenja, moja generacija je išla prvo po regiji, pa onda Premier lige.

Smatraš li da bi ti i članovi tvoje generacije mogli obezbijedili Olimpijske igre bez problema.

"Mislim da prva četvorka, prvi tim reprezentacije, a sa mnom su bili Zukan, Kupusović, Mandarić... bi komotno mogli. I sam ubjeđen, znam sebe da bih mogao otići tamo, ali opet kažem zašto bi se odrekao, fakulteta, posla, izlazaka, druženja, a da me neko poslije ni ne pogleda. Znam i današnje mlade karatiste koji se zanesu, i ja sam takav bio. Pomisliš, kakva medicina, ovo e to, idu sada medalje, ali onda shvatiš da to nije fudbal i košarka gdje možeš riješiti egzistenciju. Ovdje treba prvo donijeti zakon i odredbe, da osvajači svjetskih i evropskih medalja budu nagrađeni, pa je onda to motiv za sportiste, a znamo da sport najbolja promocija. Mene Francuz jednom jedan pita, kada sam ga pobijedio 8:0, 'sad ćeš ti, jelde, dobiti stipendiju, nagradu', a mi ništa od toga nemamo. U Turskoj imate karatiste od 35 godina jer ostaju, mogu toliko izdržati zato što ih država nagrađuje za rezultate. Imaju sve, stipendije, stan, auto... oni po uspješnim karatistima nazivaju ulice. Znam da je bilo govora o nekim sportskim penzijama za osvajače evropskih i svjetskih medalja, ali od 2010. to traje i negdje je u zraku. Kad će se to desiti vidjet ćemo."

Kao neko ko je bio ultrauspješan sportista, a sada ljekar najpozvaniji si da nam kažeš malo o zdravlju bivših sportista, ali i rekreativaca. Šta im preporučuješ.

"Najgore je naglo prekinuti nakon karijere fizičku aktivnost. Srce i drugi mišići koji su se navikli na jak tempo popuste, promijene se onda i navike, prehrambene posebno, san je također bitan... Tako da je važno ostati u nekom ritmu. S druge strane, bivši sportisti se nekad preračunaju pa zaborave na biologiju. Ne može neko sa 40-50 godina raditi isto kao onaj sa 25. Hoće mozak, ali tijelo više nije toliko sposobno...

Šta bi savjetovao današnjoj omladini, djeci koja žele da treniraju karate ili bilo koji drugi sport?

"Da nemaju bolesnu ambiciju i velika očekivanja, jer najčešće se tada doživi razočarenje. Smisao bavljenja karateom je da se razvije fizički, ali i mentalno, lakše će donositi odlike uz karate, bitno je druženje, interakcija, da ne govorimo o zdravlju uz fizičku aktivnost. Ne treba preskakati ciljeve i da bude prioritet odmah biti svjetski prvak, a najgore je što je najčešće tako. Ja želim da svako dijete u klubu bude uspješnije od mene, ali i da bude uspješan čovjek. Djeci kažem ne da ćeš biti kao ja, bit ćeš bolji od mene, ali samo ako budemo išli stepenicu po stepenicu. A stvari će se nekad valjda promijeniti nabolje, pa će i uspješne karatiste više cijeniti.