Rođendan velikana podno Marjana: "Hajduk živi vječno i niko više" · Kolumna

U ono davno doba kada je Željezničar igrao drugu ligu Jugoslavije imao je veću posjetu, tako ispričaše i pričaju još uvijek oni koji su živi, nego kada je igrao u prvoj ligi. Simpatičan je taj fenomen i vjerovatno karakterističan samo za ove naše, nesretne prostore.

Pokazale su to poplave prije četiri godine koje su zahvatile iste te prostore i hrvatske i bh. i srpske. Prostore koje normalni ljudi bilo odakle da dolaze, s jednog, drugog ili trećeg prostora, ipak i opet doživljavaju kao svoje. Ujedinile su poplave sve u nesreći, pokazale da je nesreća izgleda jedina zajednička. I šta najviše dolazi tada do izražaj - inat, kapric. Sada baš kad smo zaglibili, e daj da se sada sakupimo, stisnemo, da pokažemo koliko smo jedinstveni i posebni.

Čovjek koji je služio vojsku u Vranju, a iz Sarajeva je i nije mu mrsko društvo ni prijateljevanje, čitavu Južnu Srbiju nosit će pomalo u svom srcu. Isti taj iz Sarajeva, Zavidovića, Travnika što godinama ide kod svog šjora u Brist ili bilo gdje drugdje u Dalmaciji na godišnji odmor doživljavat će malo tu rivijeru kao svoju. Malo kad se navikneš-obikneš osjetiš taj isti "dišpet", srčanost, dok se nije toliko trčalo za novcem i gostoljubivost.

Ono što su poplave bile u našem zajedničkom diskursu, neuspjesi i prosječnost su u kontekstu navijača Hajduka širom svijeta, a posebno u onom rejonu što se naziva Dalmacija, čudnom i omamljućem prostoru, gdje je srčanost tipična južnjačka i gdje racio teško ima priliku izvojevati pobjedu protiv emocija.

"Ni sam ne znam zašto te toliko volim" - stoji na grafitu Torcide ispisanom na betonskom autobusnom stajalištu u Kleku. I kada god bi čovjek se zaputio prema dole, ne bi ga mogao izbjeći. I svaki put bi se iznova pitao, pa dobro, i ne ide jedno s drugim. Znanje i voljenje dva su svijeta različita.

Dole preovladava voljenje.

Neuspjeh i bauljanje u mulju prosječnosti, kluba kakav je Hajduk, njegove navijače čini još većim fanaticima. Zapravo čini ih fanaticima u doslovnom smislu te riječi. Lako je navijati za nekoga ko je dobar, ko ima vrhunske igrače, historiju, ko ti nudi nešto. Lako je Juventusu, Real Madridu, Bayernu ispuniti tribine, hajde ispuni Poljud nakon što kvartovski Rudeš savlada velikog 'Ajduka. I ne da taj Hajduk ponovo privuče ogromnu masu, najviše nego što iko privuče na utakmicama domaćih prvenstva, nego je ljubav još veća, dramatičnija koliko god bila tragična. Tipično Južnjaštvo.

Hajduk je možda od svih klubova bivše Jugoslavije, a potom Velež, bio voljen izvan regionalnog konteksta. Uvijek je i svugdje bilo onih koji ne navijaju za klubove iz gradova odakle potiču (u Sarajevu je mnoštvo ljudi navijalo za Zvezdu i Partizan) već za nekog simpatičnog sa strane, s kim su se mogli poistovjetiti. I skoro po običaju to bi bivao Hajduk. A za njega su obično navijali romantičari, ljubitelji čistote nogometa, generalno umjetnosti, duha, duše. I ne zovu se džaba oni Bili.

Ovome što ovo piše prva asocijacija na Hajduk je Tomislav Ivić, legendarni trener. Ne da nije imao priliku gledati utakmice Bilih u njegovo vrijeme, nego nije bio u planu, ali koliko čovjek bio star ako je istraživačkog duha ne bi smio dozvoliti da se ne upozna s djelom velikog šjor Ivića.

U pozne godine niko ga nije doživljavao ozbiljno, što je jedna od bezbroj zamjerki koje se mogu staviti na račun istinskih Hajdukovaca, tamošnjih žitelja, ali onima sa strane samo je dovoljno da pogledaju sažetak utakmice Partizan - Hajduk iz 9. maja 1986. pa da im bude jasno zašto je prije bilo sve veće. Utakmica je to koja se igrala pred kraj prvenstva, mogla je direktno odlučivati prvaka, a završila je rezultatom 1:6!

Onaj sa strane koji o Hajduku želi da nešto sazna, ne mora se previše zadubljivati u historiju. Dovoljno da pročita nekoliko tekstova Borisa Dežulovića o Majstoru s mora (posebno onaj o nesretnom četvrtfinalu Kupa šampiona protiv St. Etienna i ne epohalnoj pobjedi Francuza, već o epskom porazu Hajduka 1:5 u gostima, nakon trijumfa 4:1 na Starom placu) te kratkih šest-sedam minuta kako je to nekada izgledalo. Kada se Hajduk igrao.

I druga asocijacija i pomisao na Hajduk je meč protiv Fiorentine i čuvena rečenica jednog navijača nakon što doslovno svi na tribinama horski pjevaju s Mladenom Grdovićem. "Samo more zna da ga volin ja, splitskog Hajduka".

"Pogle'aj ovo. Pogle'aj ovo, čoviče. Ludilo. Bra'o".

Možda je nekad neki stadion bio puniji, krcatiji, ali ljudima s većom energijom - teško.

Aplauz za Meškovića

Na stadionu Poljud obilježen je 108. rođendan Hajduka uz dva događaja. Prvi je bio predstavljanje knjige "Frane Matošić - najveći kapetan" autora Borisa Vrdoljaka Mandete o legendarnom napadaču koji je za Hajduk skupio 739 nastupa postigavši 729 golova.

O velikanu Hajduka govorili su predsjednik uprave Jasmin Huljaj, u ime veterana Ante Zonzi Ivković, predsjednik Nogometnog saveza Splitsko-dalmatinske županije Marko Erceg, promotor, poznati novinar i urednik Mijo Grabovac, Hajdukov kroničar Jurica Gizdić, sam autor Vrdoljak Mandeta te unuk Frane Matošića, Frane Dražen Spain, prenose Sportske novosti.

Drugi događaja koji je obilježio Hajdukov rođendan bilo je otvaranje vitrine u čast Slavka Luštice, još jedne legende Hajduka. Okupilo se na Poljudu dosta ljudi, bivših igrača iz, članova obitelji dvojice velikana, a posebni pljesak na kraju događanja dobio Rizah Mešković, nekadašnji golman Hajduka iz sedamdesetih koji je u Split na ovo slavlje potegnuo iz Tuzle.

Na kraju samoga predstavljanja knjige i petorica kapitena Hajdukove momčadi, od seniora do pionira, predvođena Josipom Juranovićem i Josipom Bašićem, primili su knjige, kao i članovi obitelji. Na Poljudu je bio i dopredsjednik Vlade i ministar graditeljstva i prostornog uređenja Predrag Štromar, te splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, pišu Sportske.