Putuj Evropo, ne čekaj na nas

Kao po nekom nepisanom pravilu,  taman u to vrijeme, kada se iole ozbiljniji klubovi uključuju u treće pretkolo kvalifikacija za evropske kupove, naši klubovi završavaju svoje evropske nastupe. U zadnjih dvanaest godina, od kako se naši klubovi takmiče u Evropi, samo rijetki su dočekali avgust mjesec.

Najbolja evropska sezona za bh. klubove bila je 2002/2003 kada smo u avgustu mjesecu imali priliku gledati Željezničar, Sarajevo i Široki kako igraju protiv Newcastlea, Malage, Bešiktaša i Sparte. Poslije toga su naši klubovi svoja takmičenja završavali u najranijoj fazi kvalifikacija uz izuzetak Sarajeva i Širokog koji su igrali protiv Dinamo Kijeva i Basela, te Sarajeva prošle godine protiv Cluja u četvrtom pretkolu kvalifikacija za Ligu Evrope.

Nikakva tajna nije da nam je klupski nogomet u velikoj rupi. To znaju i ptice na grani, naša Premijer liga je 97. na svijetu, ispred nas su Uzbekistan, Kazahstan, Azerbejdžan, Sudan, Tanzanija, Kenija, Siera Leone i mnoge druge zemlje koje prosječni građanin naše zemlje nije u stanju naći niti na karti. Gore od trenutne situacije je samo to što još uvijek postoje ljudi koji smatraju da smo bolji od gore navedenih ili oni koji se još uvijek vade da je ovdje bio rat.

Sanjamo o nastupu reprezentacije na SP-u i EP-u, a još uvijek slavimo pobjede naših klubova protiv predstavnika San Marina, Malte, Lihtenštajna ili Andore. U trenutku kada se naš klub sudari s nekim osrednjim austrijskim, belgijskim, poljskim ili švedskim klubom nastaju ogromni problemi. Problemi koje naši treneri opravdavaju veličinom budžeta dotičnog kluba.

Od koga su naši klubovi ispali ovog ljeta? Čelni ljudi Borca najavljuju borbu za naslov prvaka, a ispadaju od švicarskog drugoligaša, dok su austrijski mediji u čudu, jer, po njima, bečka Austrija danas ima najlošiju momčad u posljednjih dvadeset godina. Od takve Austrije je ispao Široki. Zrinjski je prošao predstavnike Kazahstana i San Marina, a tek sada ćemo protiv Odensea vidjeti pravu snagu Mostaraca.

Željezničar je posebna priča. Gubio je Željo s nekoliko golova razlike i ranije, ali navijače tima s Grbavice, koji iz utakmice u utakmicu plaćaju ulaznice da gledaju svoj tim, nikada nije zabolio poraz kao onaj protiv Hapoela. Pet golova ne boli, boli slika kada Ali Gutman ustane i pokaže svojim igračima da stanu i prestanu puniti mrežu našeg prvaka. To boli, jako peče.

Mogu naši treneri pričati priče o većim budžetima evropskih klubova, ali da nam igrači fizički pokleknu već nakon šezdeset minuta, da nisu u stanju uklizati protivniku ili da nemaju snage ispucati loptu iz svog šesnaesterca, to su priče koje nemaju veze s budžetom. To je više povezano s radom u klubovima, posebno radom u mlađim kategorijama.

Prije desetak godina Vedin Musić, Hadis Zubanović, Samir Muratović, Samir Duro, Alen Škoro, Mirsad Bešlija i drugi odlazili su u turske, italijanske, njemačke i belgijske klubove, neki i u ruske, a gdje danas idu naši igrači. Najbolji igrači Premijer lige naše zemlje su danas presretni ako nađu klub u nekom osrednjem poljskom, slovačkom ili češkom klubu.

Ovog ljeta je najbolji igrač lige Samir Bekrić završio u Koreji, Bućan i Šimić u Splitu, Osmanagić u Zaglebiu, Saša Kajkut u Azerbejdžanu itd. Oni koji završe u najvećim klubovima iz ovih zemalja to urade zaobilaznim putem. Tako je uradio Goran Bunoza, koji je preko Karlovca završio u Wisli Krakow. Bolna je sudbina bh. nogometaša.

I ko je kriv za ovakvu situaciju. Ako ste pomislili da su treneri, sportski direktori ili predsjednici klubova, žestoko ste se prevarili. „Krivci“ za ovakvo stanje u našem nogometu su samo pojedini novinari koji neće problem stavljati pod tepih, nego će jasno i glasno ukazati na problem. Oni su problem, jer neće da rade u tzv. interesu sporta. Da, sportski interes, tako se danas zove bježanje od problema.