Od igrača Željezničara do velike muzičke zvijezde

Ulaznice za koncert, koji se održava pod pokroviteljstvom Turističke zajednice KS i njenog predsjednika Kenana Magode, mogu se kupiti putem platforme www.kupikartu.ba, na štandu u ulici Ferhadija, YU Cafeu na Ilidži, a na sam dan koncerta i na biletarnici Ljetne pozornice Ilidža.

O Harisovoj iznimnoj muzičkoj karijeri gotovo da se sve zna, ali malo je poznato da se u mladosti aktivno bavio sportom. Još od malih nogu sa rajom na Logavinoj igrao je fudbal, a onda počinje i trenirati u „Želji“, a potom se i profesionalno baviti „najvažnijom sporednom stvari na svijetu“.

U jednom trenutku Haris svojim talentom i strpljivošću stiže čak i do prvog tima „Plavih sa Grbavice“. I u tom poslu će biti dobar, kao uostalom u svemu što je radio, ali ipak ne toliko da bi istisnuo nekoga iz tada čuvene generacije „Ribarevih beba“, koja je za „Želju“ osvojila i šampionsku titulu bivše SFRJ 1972. godine, jedinu šampionsku titulu u bivšoj državi.

Ipak, kako i sam kaže, fudbalu može da mu bude zahvalan, jer mu je od njega ostalo zdravo tijelo, tako da i danas moze da zaroni na dubinu od dvadeset i pet metara i izdrži tri sata na bini. Poznata je i Harisova ljubav prema skijanju, tenisu, atletici, podvodnom ribolovu…

Sport je volio, ali pravila sportskog života – nikako. Haris je uvijek želio da živi život punim plućima, jer je osjećao da u srcu nosi vatru koju nije htio da guši strogim i isposničkim načinom sportskog zivota. Muzika ga je privlačila još od malih nogu, a ona je nekako najbolje išla uz raspoloženu raju do kasno u noć, gitare, vino, mjesečinu, šetnje po obali…

Tako da se Haris potpuno okrenuo svojoj prvoj ljubavi – muzici, sa kojom je doživio svjetsku slavu, nastupajući sa Gipsi Kingsima, dok su njegove pjesme oduševljavale i Mick Jaggera, Jacka Nicholsona, Stinga, Jon Bon Jovia...

Ipak, da nije zaboravio svoje „fudbalsko porijeklo“ pokazao je i nedavno, kada je na inicijativu Nedima Lipe, donedavnog člana Upravnog odbora FK Željezničar, ušao u Klub „Željinih 11“ i postao jedan od donatora izrade replike Trofeja fudbalskih šampiona SFRJ, upravo onog trofeja koji je njegova fudbalska generacija i donijela na Grbavicu.

Ovog puta, tačno na 50 godina od osvajanja šampionske titule, na Grbavicu je Trofej donio upravo Džinović i ostatak ekipe „Željinih 11“.