Saint Etienne – povratak zelene institucije

Ako gledamo posljednje godine, to je iznenađenje jer je u tom periodu carevao Lyon uz prijetnju Bordeauxa, Marseillea pa vrlo dobrog Lillea, nepredvidivog PSG-a, uticajnog Monaca, ali bez Le Vertsa (zeleni).

Međutim, ako gledamo tradiciju onda je to zapravo povratak velikog, baš velikog kluba tamo gdje mu je i mjesto, a kako i ne bi bilo kad baš oni drže rekord po broju titula, tačno 10. Na žalost, dugo vremena ovaj klub bio je na marginama dešavanja, sa ispadanjima iz lige, lutanjima, finansijskim problemima, ponekim uzletom i tek jednim izlaskom u Evropu u dvije decenije. Kad se činilo da će ostati samo sjećanja na slavu i ponos, ove sezone konačno sve izgleda ljepše. Pitanje je do kad, ali bez obzira šta bilo do kraja sezone, Saint Etienne zaslužuje redak više.

Saint Etienne je grad lociran u regionu Rona-Alps i glavni je grad departmenta Loara. Po popisu iz 2005. ima tek oko 175.000 stanovnika odnosno sa okolnim mjestima oko 320.000, a nalazi se 60 kilometara jugozapadno od Lyona. Tipičan industrijski grad u kome se između ostalog nalazi i sjedište za proizvodnju bicikala kad je Francuska u pitanju. Ime grada dolazi od Svetog Stefana pa se stanovnici nazivaju Stefanisti što se nekad uz nadimak Zeleni koristi i za fudbalski klub.

A priča o fudbalu u Saint Etienneu počinje 1919. kad su uposlenici firme Union Kasino osnovali fudbalski tim i odlučili su se za zelenu boju. Međutim, po tadašnjim pravilima Francuske fudbalske federacija nisu smjeli da koriste komercijalno ime Kasino u nazivu, ali kako bi zadržali inicijale ASC (Amicale des employes de la Societe des magasins Casino) promjenili su ime u Amical Sporting Club. Tako negdje možete naletjeti na 1919. kao godinu osnivanja, ali sam klub ipak vodi 1927. kao premijernu.

Tada je Pjer Gišar (sin Žefroja Gišara, vlasnika Kasina, a tako se zove stadion) preuzeo klub i nazvao ga Association Sportive Stephanoise. Konačno je sadašnje ime Association Sportive de Saint-Etienne (ASSE) na snazi od 1933. kad je tim postao profesionalan i kad je vjerovatno malo ko mislio da će postati tako slavan i moćan.

Prva prvoligaška sezona Saint Etiennea bila je 1937/1938, a već naredne je osvojeno  četvrto mjesto. U prvom poslijeratnom šampionatu 1945/1946 su drugi sa samo bodom manje od Lillea, a 1955. osvajaju prvi trofej i to Drago Kup što su ponovili i 1958. To je bilo takmičenje timova koji su ispali prije četvrtfinala nacionalnog Kupa, znači jedna vrsta utješne nagrade i bilo je na snazi od  1953. do 1965. To je sve bio uvod u dinastiju koja je slijedila, ali prije nje da se još samo jednom osvrnemo na kultni objekat Žefroj Gišar.

Gradnja stadiona je počela 1930, a otvoren je 13. septembra 1931, mečom protiv Cannesa koji su Zeleni izgubili čak sa 9:1. Prvi profesionalni i takmičarski meč odigran je protiv Nice i to 17. septembra 1933. kad je savladana Nica sa 3:2. Reflektori su postavljeni 1965, a prvo veliko renoviranje napravljeno je za potrebe Evropskog prvenstva 1984. kad je kapacitet proširen na 48,274. I upravo godinu dana kasnije i to 11. maja 1985. u četvrtfinalnoj kup utakmici protiv Lillea zabilježena je rekordna posjeta od 47.717 gledalaca, a Zeleni su tad bili drugoligaši.

Novo renoviranje uslijedilo je za SP 1998. kad je kapacitet smanjen na sadašnjih 35.616, a uz EP i SP na Žefroj Gišaru su igrani i susreti Kupa Konfederacija 2003. i Svetski kup u ragbiju 2007. Nadimak za stadion je više nego zvučan i to Zeleni pakao.




Sve je ovo bio uvod u ono najvažnije što je počelo 1957. kad je osvojena prva titula uz debi u KEŠ protiv Rangersa. Zanimljivo da je dugovječni predsednik Pjare Gišar bio na toj funkciji od 1927. do 1943 pa od 1950. do 1952. i konačno od 1959. do 1961. pa iako je kao i otac toliko značajan baš nije imao mandat kad je osvojen prvi šampionat. Njega je naslijedio legendarni Rože Roše za koga su vezani najveći uspjesi u periodu od 1961. do 1982. i zapravo od kad je on otišao tako je počeo i pad. Ali, prije pada bilo je to sjajno vrijeme sa interesantnim početkom Rošeove vladavine.

Naime, Saint Etienne je 1960. prvi put igrao u finalu Kupa i poražen je od Monaca poslije penala sa 4:2. U prvoj Rošeovoj sezoni 1961/1962 osvojen je Kup pobjedom nad Nancyjem od 1:0, ali je, gle čuda, ujedno tim ispao iz elite poslije 18 godina. Tako su u KPK igrali sa Setubalom kao drugoligaši, ali su se odmah vratili i ostali u prvom razredu do 1984, tačnije 21 godinu.

Tim u ljeto 1963. poslije promocije u Prvu liga preuzima Žen Snela (Poljak prijeklom) koji je vodio ASSE i od 1950. do 1959. i senzacionalno donosi Zelenima drugu titulu 1964. Snela mjesto 1967. ustupa Albertu Bateu koji u pet godina briljira još više. Tako Saint Etienne pod njegovim vodstvom od 1968. do 1970. osvaja tri titule za redom, a 1968. i 1970. i Kup što znači duple krune.

Interesantno je da je u Kupu UEFA sastav debitovao tek 1971. protiv Kelna i ta sezona je bila poslednja za Batea koga 1972. mijenja legendarni Rober Erbin koji formira najbolji tim u istoriji Stefanista. Erbin je inače od 1957. do 1972. bio prvotimac Zelenih pa je direktno sa terena preuzeo mjesto šefa stručnog štaba.

Jedan Mostarac, i to čuveni golman Ivan Ćurković, takođe je kao 28-godišnjak stigao 1972. na Žefroj Gišar i ostao sve do 1981. Od igrača sa prostora bivše SFRJ dres Saint Etiennea su nosili i Vladimir Durković (67-71), Spasoje Samardžić (69-72) i Esad Dugalić (75-77).

Erbin je napravio pravu kaznenu ekspediciju i ASSE od 1974. do 1976. osvaja tri nove titule, a 1974. i 1976. i Kup pa u riznici imaju četiri duple krune. Šlag na tortu trebao je da uslijedi u KEŠ  jer su 1976. prijeko KB Kopenhagena, Rangersa, Dinama iz Kijeva i PSV-a konačno došli do finala i 12. maja je u Glasgowu protivnik bio Bayern.

Iako su simpatije većeg dijela Evrope bile na strani Zelenih kojima je trebala tačka na i, ipak su slavili Bavarci sa 1:0. Tuga je bila velika, ali sastav Đurković, Repelini, Pjaca, Lopez, Žanvion, Batenaj, Santini, Larke, braća Reveli, Saramanja ostao je upamćen do danas kao pojam lijepe i efikasne igre.

Tada su bila druga vremena i gotovo svi ovi igrači su poput Ćurkovića godinama igrali zajedno i znali su se u dušu pa je tako Larke igrao 12 sezona, Žanvion 11, Saramanja 10, Patrik Reveli 9, Rošeto koji je u finalu ušao kao zamjena 8, itd. Ova generacija je još 1977. uzela Kup (6 i za sad posljednji) poslije čega je došlo do promjena, ali majstor Erbin je nakon male stanke ponovo napravio posao.

Tako je 1979. iz Nancyja uzeo Michela Platinija i oko njega je okupio još kvalitenih igrača koji su postali reprezentativci poput Batistona,  Zimaka, Lariosa uz pomoć veterana Ćurkovića i Žaka Santinija (kasnije trener) koji je u klubu bio od 1969. do 1981. Angažovan je i čuveni Holanđanin Džoni Rep (1979-1983) i ta generacija je realno i posljednja baš velika u istoriji kluba. Imala je zapažene rezultate u Evropi, ali ne i finale, a 1981. je na Gišar donijela i za sad posljednju 10. titulu dok su 1982. bili drugi.

Tada počinju dani mraka i to odmah 1982. kad je uslijed finansijskog skandala predsjednik Roše na nekoliko mjeseci završio u zatvoru. Erbin odlazi 1983. i mijenja ga Žan Đorkaef (otac Jurija), ali sa njim Saint Etienne ispada 1984. Za trenera dolazi Poljak Henri Kasperčak koji 1986. vraća tim u elitu (te dvije godine u Drugoj ligi predvodio ih je kao glavni strijelac Rože Mila), a 1987. ponovo je tu Erbin koji ostaje do 1990.

Od tad je smjena trenera za tili čas postala karakteristika nekad zaista haotičnog kluba pa se u ovih 20 godina na klupi izmjenjalo 17 stručnjaka i rijetko ko je izdržao više od dve sezone. Čak je Erbin još jednom tokom 1997/1998 gasio požar, a na klupi su se mijenali između ostalog Bop (dva puta po dvije godine 94-96, 2004-2006), Saramanja, Santini, Bosis, Batenaj, Nuzare, Tošak, Antroneti (izdržao nevjerovatne tri godine 2001-2004), Hašek, Rusi, Peran.

Saint Etienne je od 1986. do 1996. kad je ponovo ispao definitivno prestao da bude stah i trepet. Ako izuzmemo 1988. kad su predvođeni tandemom Garande – Tibef bili 4. i 1993. u kojoj su bili 7, sve ostale sezone su bili ispod 10. mjesta i često su strijepili za status iako su na primjer tu bili igrači tipa Ljubomir Moravčik (90-96), Loran Blan (93-95), Gregori Kupe (93-97), Vili Sanjol (95-97), ali nije išlo i tim je opet ispao 1996. Čak tri godine su bili drugoligaši gdje su što je zaista bilo nevjerovatno 1997. i 1998. bili oba puta 17. tako da je malo nedostajalo da padnu u Treću ligu što bi možda bio i definitivni kraj Stefanista.

Iako su preživljavali Golgotu i pravi haos, vjerni i fanatični navijači su uvijek bili tu i 1999. se ASSE vraća u elitu i odmah osvaja odlično 6. mjesto. U narednu sezonu Zeleni ulaze predvođeni tandemom Aleks – Aloizio i sa nadom da će se konačno izboriti Evropa. Međutim, slijedi nova afera u kojoj je utvrđeno da su Aleks i ukrajinski golman Levicki imali lažan portugalski odnosno grčki pasoš i Saint Etienneu je oduzeto sedam bodova što je značilo još jednu selidbu u niži rang, treću za 17 godina.

Opet povratak nije bio brz i opet su čekali tri sezone da se vrate, a period kako takvog mira počinje od ljeta 2004. kad je predsednik postao Bernar Kajaco koji je i danas u fotelji. U sezoni 2004/2005 osvojili su šesto mjesto i otišli su u Intertoto Kup gdje su brzo ispali, a onda opet proječnost i 13. i 11. mjesto da bi 2008. pod palicom Lorana Rusija konačno kao 5. otišli poslije toliko dugog posta u Kup UEFA gdje su bili odlični jer su prošli grupu, zatim Olimpijakos i tek ih je u osmini finala zaustavio kasniji finalista Verder.



Umjesto da to bude najava povratka u vrh, opet se nešto počelo dešavati i primjećujete i samo kako je Saint Etienne temperamentna sredina sklona raznim dešavanjima zbog čega pati konstanta rezultata. U naredna dva šampionata Zeleni su oba puta 17, znači pozicija iznad crte i zar je onda čudno što ih niko nije konstatovao prije početka ovog šampionata. Ali, kao što rekosmo, sa Stefanistima se nikad ne zna i izgleda da je sad opet na redu svijetlo.

Osvojili su čak 16 bodova sa skorom 5-1-1, a trebalo je vidjeti kakvo je slavlje bilo u Saint Etienneu kad su njihovi ljubimci slavili u Lyonu sa 1:0 gdje su mrskog rivala pobijedili prvi put poslije 16 godina pa su igrači dočekani sa natpisima Dobro došli heroji. Euforija je zahvatila sve jer takva je ta sredina, a trener Kristof Galtije se za sad samo smješka jer zna na kako je vruću klupu sjeo 15. decembra prošle godine kad mu je cilj samo bio da ASSE ostavi u eliti što je i uspjeo.

Ali, kad je 44-godišnji Galtije koji je bio solidan igrač u pitanju najčudnije u svemu je da je prvi put u životu šef. Naime, od 1999. kad je postao asistent u Marseilleu gdje je ostao dvije godine, konstantno je obavljao taj posao i to još u Arisu, Bastiji, Al Ainu, Portsmouthu, Socheauxu, Lyonu i konačno Saint Etienneu.

Tu je bio asistent tačno 13 mjeseci i kad je Alan Peran dobio otkaz uprava kluba se odlučila na rizik sa čovjekom koji je prvi put samostalan i izgleda da su pogodili. Jeste da je tek početak i da oni realniji pozivaju na mir i objektivnost i da je gornji dio tabele premija, ali da je Galtije i fizički i mentalno sjajno spremio ekipu to je neosporno.

U prelaznom roku su od prodaje Fernandeza (Velez), Miralasa (Panatinaikos) i Benaluaena (Cesena) ubrali 5,4 miliona eura, a od važnijih igrača sidro su digli još Želson (Chievo), Dabo (Sevilla), Varo (Panionios) i Tavlaridis (Larissa), a kao najzvučnije pojačanje stigao je vezista Ndav inače Senegalac iz Nanta za 3 miliona.

Amerikanac Karlos Bokanegra (31) je provjeren i zaista pouzdan defanzivac iza koga su i dva SP kao i poznavanje Lige 1 jer je dugo bio u Renu odakle je došao za 500.000 eura. Dva vrlo dobra pojačanja su veteran Batl (34, Grenoble) i još više štoper Ebondo (26, Toulouse) tako da se može reći da se ljetos činilo da je ASSE tu negdje na svom, možda malo jači, ali ne baš za prvo mjesto poslije 7 kola.

Od ostalih za sad heroja još treba istaći one koji su osovina uz pridošlice. Golman je veteran Žano (32) koga navijači obožavaju jer je prvotimac već 14 godina. Uz Ebonda i Bokanegru odbranu drže još dva rutinera Maršal (30) i još poznatiji Monsoro (29).

U vezi je kapetan Peran (25, u klubu 7 godina), pa spomenuti Batl, odlični Matuidi (23), mladi Saho (22), iskusni Landrin (33) dok je trenutno prva zvijezda Dimitri Paje. Riječ je o igraču sa otoka Reunion koji je pod ugovorom od 2007. i do sad je postigao fantastičnih 7 golova u sezoni od ukupno 12 (još je Peran dao više od jednog i to 2). Paje je visok 174 cm, ima ugovor do 2013 i po mnogima će ASSE na njemu u budućnosti zaraditi mnogo novca.

U kadru je i opasni Argentinac Gonzalo Berhesio (26, eks Benfica, San Lorenzo), ali Galtijeza sad prednost daje mlađem i to 20-godišnjem Rivieru. Konkurencija za napad je solidna jer je tu i Bubakar Sanogo (eks Kaiserslautern, Verder, Hoffenheim) kao i Sebastijan Graks (26).

Ovaj kadar sigurno nije najkvalitteniji u Francuskoj, ali ko zna. Saint Etienne ima publiku, tradiciju, igrače koji se nameću, trenera koji je dosta učio sve ove godine i što je najbitnije, IMA SRCE. Pa neka im je sa srećom povratak na staze stare slave.