Bivši hrvatski reprezentativac igrao za Dinamo i Hajduk, a danas - vozi kamion

Danijel Hrman je rođen u Varaždinu, počeo je karijeru u matičnom Varteksu, potom je otišao u Rusiju gdje je potpisao za moskovski Spartak. No, nakon samo nekoliko utakmica se vratio u Hrvatsku.

Zatim je 2004. stigao u Dinamo Zagreb, pa prešao u redove mrskog rivala, splitskog Hajduka, s kojim je bio prvak Hrvatske. Uslijedio je povratak u Varaždin, a karijeru je okončao 2011. godine u Domašinecu. U periodu od 2001. do 2003. sakupio je četiri nastupa u dresu seniorske reprezentacije Hrvatske.

Ovaj 49-godišnjak danas živi u Trnovcu, predgrađu Varaždina. Potpuno se odmakao od fudbala, a sve zbog poslovnih obaveza. Naime, Hrman posjeduje četiri kamiona i često i sam vozi otpad.

"U tome sam već konstanta, posao je odavno uhodan. Imam četiri kamiona, prevozimo automobilske otpadne gume, najviše od vulkanizera iz Zagreba, do Trnovca gdje se nalazi velika reciklaža. I ja katkad vozim, kada su mi dečki, moji zaposlenici, na godišnjem odmoru. Taj posao naslijedio sam od oca nakon što je pretrpio moždani udar", rekao je Hrman u intervjuu za Večernji.hr.

Njegova starija kćer, 18-godišnja Stefani, živi u Francuskoj i plesačica je latinoameričkih plesova u akademiji čuvenog plesača Frederica Mosse u Lyonu.

"U Hrvatskoj je plesala za Nicolasa Quesnoita, te su Francuzi došli ovdje po nju i pozvali je na probu, na kojoj je zadovoljila. Stefani sada trenira u tamošnjem klubu, ima plesnoga partnera Francuza, Brahima Lambarkija, koji će – plasiraju li se na svjetsko prvenstvo u latinoameričkim plesovima – nastupati pod hrvatskom zastavom. Uvjet je da budu među dva prvoplasirana para na državnom prvenstvu u Hrvatskoj u veljači 2024. godine. Oni plešu samo latinoameričke plesove: sambu, rumbu, cha cha cha, jive i passo doble", ponosno je ispričao Hrman, čija kćerka Magdalena želi da postane rukometašica.

"Mlađu kćer, 10-godišnju Magdalenu, vozim svaki dan na rukometne treninge. Ona igra lijevo krilo u Koki, a desno krilo je Sofija Petričević, kćer također bivšega fudbalera Varteksa Frane. Obje su brze kao na motoru, divota ih je gledati".

Što se fudbala tiče, priznaje da jako rijetko pogleda utakmicu.

"Jako rijetko, pogledam tekmu tu i tamo na televiziji. Nedostaje mi fudbal, evo posljednje što sam uživo gledao bio je Varteks protiv Poleta iz Svetog Martina, bila je puna tribina na stadionu Slobode. I onda čujem White Stonese kako navijaju, pa mi srce zaigra, preplavi me adrenalin...".

"Dva su to različita mentaliteta. U Dinamo sam, u ljeto 2004. godine, došao iz moskovskog Spartaka. I zapravo sam se zeznuo što sam se uopće vratio doma. Mogao sam ići u moskovski Dinamo, jer me on tražio, a ja sam poželio ići kući budući da su se u to vrijeme počeli događati teroristički napadi u Moskvi; Čečenke su se počele dizati u zrak eksplozivnim napravama, čak se to dogodilo dvjesto metara od moga stana!

Eh, kad sada razmišljam o tome, pomislim si: 'Koja sam ja budala, mogao sam još u Rusiji igrati, još nekaj zaraditi...' Na žalost, Dinamo u kojemu sam igrao završio je u 'ligi za bedaka', pa je u polusezoni najprije Niko Kranjčar prešao iz Dinama u Hajduk, a ja deset dana nakon njega. U Dinamu su me vodili Jurčević, Gračan te kratko Bago i Lončarević".

S Hajdukom je 2005. bio prvak i to je ujedno posljednja titula u Splitu.

"Čujte, mogu reći da imam jedno zlato, nakon silnih srebrnih medalja u finalima Kupa s Varteksom. U Hajduku me dočekao trener Slišković, šampionsku sezonu završio je Štimac, pa je onda došao Ćiro Blažević", prisjeća se Hrman u intervju za Večernji list.

Na kraju je otkrio da je i dalje veliki navijač Varteksa.

"Moj jedini klub je Varteks Varaždin, onaj za koji sam ja igrao, pa i danas me srce vuče prema NK Varaždinu. No uvijek mi je drago kada neki hrvatski klub igra u Evropi i tada uvijek navijam za njega. Inače, moj tata Stjepan, zvani Štef, teški je i zadrti hajdukovac!".